Ljeto je. Nema obaveza. Navečer gledam svoju mlađu kćer kako se dosađuje i kako je cijelu večer na mobitelu ili tabletu. Igra igrice ili se dopisuje na Viberu. Kažem joj da se ide igrati vani, a ona me odgovara: "Ali mama, što ću vani, vani nema nikoga." I stvarno, u pravu je. Tako je tužno. Ljeto je, nema nikoga. Svi su u kućama na tabletima i mobitelima.

To me toliko rastužilo. Toliko je žalosno da se danas djeca druže putem mobitela, a ne zajedničkom igrom vani na svježem zraku. Razmišljajući o tome vratila sam se u svoje djetinjstvo - koje nije ni baš toliko davno. Sjećam se kako smo jedva čekali ljetne praznike. Po cijele dane smo se družili.

Nije bilo mobitela, ali točno smo znali da u 14 sati roditelji dolaze s posla i da se svi nađemo u 15 sati na dogovorenom mjestu da idemo na more. Nakon mora večera i opet vani. Igrali bi se skrivača, lovice, ti ga imaš, nogomet, graničar, lastik..... nikada nam nije bilo dosadno i uvijek se na ulici čula dječja galama i smijeh. A danas? Danas se ne čuje ni muha u parku. Nema djece koja se igraju ili jako rijetko. Samo mobiteli i tableti.

Je li ubrzani tempo života promijenio i nas?

Iako sam ja prva protiv mobitela, ali sam za loptu, trčanje i druženje na zraku, ipak pitam se jesmo li se i mi promijenili. Jesmo li? Hoćeš-nećeš mislim da jesmo. Sav taj ubrzani tempo života, tjera nas da se i mi mijenjamo. Kada promatram i nas odrasle, vidim kako smo svi stalno na mobitelima, tabletima. Samo da pogledam mail, da provjerim poruku, Facebook itd. I tako malo po malo pa na mobitelu. Ja prva! I nije više bitno što u kući nema mlijeka, kupit ćemo sutra, ali ako ne radi internet - smak svijeta. 

Tako razmišljajući nije ni čudo da naša djeca se više ne igraju. Da se više ne čuje dječja galama na igralištima, da ne znaju kako se igra lastik, graničar itd. Da se jednostavno ne druže.

Dosta mobitelima i Internetu

Mislim ipak da bi trebali, unatoč ovom užurbanom tempu života, znati povući granicu i ponekad reci DOSTA mobitelima i Internetu, te više se družiti i slušati jedni druge.

Mislim da je dobro da tehnologija napreduje, da nam je uvijek pri ruci potrebna informacija, ali ipak slušati jedni druge, razgovarati, družiti se pa makar samo 15 minuta je nešto neprocjenjivo što nikada ne bi trebali izgubiti u životu, a pogotovo ne zbog jednog Interneta.