Riječanka Tina Milić, mama troje djece, devetogodišnje Maje, sedamipolgodišnjeg Matea i 19-mjesečne Ane, već 11 godina živi u Aziji. "Tu nam je odlično i ovo je mojoj djeci dom. Ovdje imamo organiziran život, starija djeca su u školi i svima nam je super. Dolazimo u Hrvatsku jednom godišnje, po ljeti na mjesec dana. U Kini smo skoro devet godina, a prije toga smo bili dvije godine u Koreji gdje je rođena naša najstarija kći", kaže 38-godišnja Tina.

"Suprug i ja smo sami u Aziji i nikada nismo imali ničiju pomoć oko djece. Naši izlasci iz rodilišta su izgledali tako da sam ja nakon 3-4 dana ostala sama, a muž je morao otići na posao", priča i objašnjava da je kao i svaka mlada neiskusna mama željela dojiti, a za bočicu je mislila da je 'smak svijeta'.

'I beba i ja stalno smo plakale'

"Došli smo kući iz rodilišta, a Maja je stalno plakala. Imala sam osjećaj da cijeli dan samo dojim i ne radim ništa drugo, osim što plačem tu i tamo od bolova. Cijeli dan brojila sam minute koliko smo na jednoj cici pa koliko na drugoj. Pisala sam jesmo li dojili na lijevu ili desnu cicu i koliko dugo jer to je 'jako važno'. Najsretnija sam bila kad je Maja odspavala pola sata jer je to značilo da ne moram dojiti. Kako se bližilo vrijeme dojenja ja nisam znala što bih od muke. Par dana zaredom muž je dolazio kući s posla, a nas dvije smo stalno plakale. Jedan dan mi je rekao: 'Ne razumijem se baš u dojenje, ali mislim da definitivno i jedna i druga malo previše plačete. Beba je gladna, idem joj kupiti mlijeko'. Ja naravno nisam bila za to, mada mi se lice grčilo od bolova jer Maja je naravno visjela na cici. Sva sreća, muž me nije slušao nego se vratio s formulom i rekao da probamo s bočicom da vidimo je li gladna. Ako ništa ne pojede, nikom ništa, nastavljam s dojenjem", kaže i objašnjava da su bebi pripremili bočicu koju je popila i nakon čega je spavala osam sati u komadu.

"Tada je imala osam dana i to je dan kad smo prestali dojiti. Ja sam zaspala u trenu i napokon se odmorila i probudila sretna i zadovoljna, puna energije. Bilo mi je malo krivo dati joj bočicu još jedno par puta, a nakon toga sam s guštom radila bočice i zbilja počela uživati u svojoj bebi. Maja je s mjesec dana spavala po 12 sati u komadu, a ja sam već onda razmišljala kako želim još jednu bebu i kako je divno biti majka", priča.

Nakon tog iskustva razmišljala je zašto je imala takve probleme s dojenjem i pitala se je li razlog smanjenje grudi koje je napravila u mladosti.

"Jedna ginekologinja u Rijeci mi je rekla da ja ni ne mogu dojiti jer su mi mliječni kanalići prerezani i da mi se mlijeko samo zadržava u grudima. Možda je to točno jer sam na kraju mog neslavnog dojenja imala pune grudi kvržica i sestrama u bolnici je trebalo oko tri sata da to sve izmasiraju, ali ja to ne znam sa sigurnošću. To nikada neću znati sa sigurnošću jer sam sama sebi rekla da bez obzira koliko djece još budem imala, dojiti neću sigurno. Moja prva kćer je prvi put bila prehlađena s 18 mjeseci, curio joj je nosić. Odnos smo uvijek imale blizak tako da nisam ni tu vidjela neki problem", objašnjava Tina.

'Moja djeca su rijetko bolesna'

"S drugo dvoje djece nije mi niti palo na pamet da prolazim one sve strahote i da mi se cijeli svijet zapravo vrti oko lijeve i desne cice umjesto oko djeteta. S guštom sam došla kući iz rodilišta i isti tren počela uživati neopterećeno u svojoj djeci. Lekcija koju sam naučila je 'Sretna mama, sretna beba'. A i tati se ponekad posreći. Neke mame kažu da nisu više htjele djecu radi straha od poroda. Ja im kažem 'Porod zaboraviš isti tren kad beba izađe, dojenje se nikad ne zaboravlja'", kaže mama Tina i objašnjava da je za nju osjećaj stvaranja bliskosti s djetetom započeo tek kad joj je dala bočicu. 

"Do tog trenutka, mislim da sam ja plakala od bolova i isfrustriranosti više nego što je moja beba plakala od gladi", kaže i dodaje da se ne slaže da su dojena djeca zdravija od djece hranjene na bočicu.

"Moja djeca prehlađena su samo jednom godišnje. Još niti jedno od njih nije popilo antibiotik. Dok su bili u vrtiću čak su i tete znale komentirati kako su oni jedina djeca koja gotovo nikada ne izostanu iz vrtića. Osobno mislim da imunitet djeteta ovisi o djeci samoj i neka djeca su boležljivija, a neka nisu, dojenje neće to promijeniti", kaže, a smatra i da dojena djeca nisu više povezana s mamom nego djeca koja nisu dojena.

'Osjećam se povezano s djecom iako nisam dojila'

"Pa i ljudi koji posvoje dijete, sigurno osjećaju ljubav i povezanost s djetetom pa kako ne bi biološka majka prema svojoj djeci osjećala bliskost i povezanost. To je nešto što bi trebalo biti normalno i ne smatram da su majke koje su dojile više povezane sa svojom djecom od majki koje nisu. Povezanost je puno složeniji pojam i to je nešto na čemu se stalno radi. Ponekad su djeca povezanija s bakama i djedovima koji ih nisu dojili nego sa svojim majkama i očevima", objašnjava.

Iako priznaje da dojenje ima praktičnu prednost, Tina smatra da i bočica ima neke prednosti, primjerice, i tata ponekad noću može nahraniti bebu ili se beba može ostaviti kod bilo koga bez razmišljanja o izdajanju ili traženju cice.

"Mana koju sam ja iskusila s bočicama je jedino kad se putuje s jako malom bebom, što uglavnom ljudi niti ne rade, tako da nekom drugom to ne predstavlja problem. Naime, putovala sam u Hrvatsku sa sinom kad je imao 7 tjedana i s najmlađom kćeri kad je imala 5 tjedana i dosta je nespretno vući punu torbu bočica, termosica i prokuhane vode. Kad su stari samo par tjedana jedu dosta bočica dnevno, a put ipak traje skoro 24 sata i morate računati da se može i odužiti radi kašnjenja aviona itd., a i da drugi ljudi u avionu vole odspavati tako da morate dati i poneku bočicu više koju ne bi dali da ste u svojoj kući. Već kad imaju 3-4 mjeseca treba puno manje bočica pa je lakše i putovati tako daleko", kaže i dodaje da je tek s drugim i trećim djetetom shvatila kako je većina stvari za koje je s prvim djetetom mislila da su jako bitne, uključujući i dojenje, zapravo nebitne.