Zašto djeca više ne idu na sanjkanje?
Sjećate se slavne završene scene iz još slavnijeg filma 'Građnin Kane' kada se otkrije da je veliki, bogati i moćni magnat kao najdragocjeniji imetak do kraja života čuvao svoje dječje sanjke? Danas sam jedne takve sanjke izvadio iz spremišta i s najmlađim članom naše obitelji pošao na sanjkanje.
Ništa "fancy", nije to bilo ono mjesto koje možete vidjeti u ekskluzivnim emisijama i trač rubrikama, gdje se hrvatska estrada sprešetava pokazujući bundice i šubarice. Bila je to livada uz prugu, mali komad zelenila u gradu koji obično koriste psi i njihovi vlasnici.
Proveli smo se odlično. Radili smo snježne anđele, vukli se na sanjkama, gacali po snijegu i pomalo spuštali, jedino se grudati nismo mogli jer je to bio snijeg pršić. Veselje djeteta potaklo je uspomenu na mog oca koji me jednog davnog zimskog sumraka, po povratku s posla, odveo na sanjkanje. Bilo je to u Novom Zagrebu koji je, kao što znate, beznadno ravan pa je to davno sanjkanje bilo skromno poput ovog: ipak, ushit koji sam tada osjetio još je živ u meni. Pretpostavljam stoga da će se i moja mališanka današnje zabave sjećati i kad mene ne bude.
Zbunilo me, međutim, da smo bili jedini na tom dosta prostranom zelenilu (to jest bjelilu). Naš gradski kvart je siromašan djecom, ali dvadeset ili trideset mališana bi se našlo. Ipak, nije bio nijedan. Vjerojatno su neki bili na nekom "fancy" mjestu, a možda više njih na Sljemenu ili Cmroku. Ostali su vjerojatno bili doma i čmrljlili pred televizorima i kompjutorima dok je mama kuhala, a tata navijao za rukometaše.
Sjećanje je nalik burzi: nekada uložite onamo mnogo, a poslije se otkrije da to ništa ne vrijedi; drugi put stavite malo, ali od toga dobivate obilne dividende čitav život. Kći i ja smo u svakom slučaju danas onamo nešto uložili. A ako išta možemo naučiti od djece, onda je to da su jednostavna zadovoljstva navrednija, i zapravo neprolazna.