"Nema više vrtića!!! Jeeeee!!!", vikao je Marko, trčeći prema izlazu njemu prilično omražene ustanove i sudarajući se putem s drugim roditeljima. Niti jednom, ama baš nijednom, se nije osvrnuo nego je još zalupio vratima tutta forza da totalno zapečati svoj odlazak iz cjelodnevnog boravka, da se dostojno oprosti od dnevnog spavanja (kojeg je mrzio od prvog dana), od ručka u limenim zdjelicama ("Mama, Marko ni danas baš nije dobro jeo! Ajoj…"), od posuđivanja knjiga iz male knjižnice ("Ali mama, meni su one priče glupe i za male bebe, iman ja doma svoje sto puta bolje! Zašto nemaju Toma i Jerryja!") i od kolektivnih odlazaka u šetnju ("Ajme, opet sam mora držat za ruku one male, pa nisan im ja tata!").

Oproštaj od bezbrižnih dana

U istim trenucima dok je mali letio prema svojoj slobodi, mama je lila suze tetama na ramenu i opraštala se od bezbrižnih dana kada bi došla po njega popodne, a on naspavan, nahranjen i pun priča o tome koju je prostu riječ danas naučio Antu i kakve je gluposti radio s Tonijem kad su mali zaspali. 

Ali ono što je specijalno ne-volio, da ne kažem mrzio, bio je ljetni vrtić. Ako izuzmemo ona prva dva ljeta u životu kojih se mali ne sjeća, svako sljedeće do ovog provodio je 7 sati dnevno u klimatiziranoj sobi s miješanom skupinom curica i dječaka iz svih dijelova grada i okolnih mjesta i s tetama koje se mijenjaju svakih par dana. Bilo mi ga je čak malo i žao. Al šta ćemo, raditi se mora. Svima na Jadranu ljeti je žetva, baka-servis još najviše radi u familiji, ujko i ujna u metropoli, tata radi u hotelu u drugom mjestu i viđa ga vikendima. Gdje će mali nego u ljetni vrtić?!

Pribojavala sam se već dvije godine unaprijed tog vrtić-free ljeta gore nego predstojećih parlamentarnih izbora. Bio je to čak jedan od razloga što tek ove godine kreće u školu jer je još lani, budući da je rođen polovinom travnja, mogao sjediti u školskoj klupi. A predškolci nemaju pravo na ljetni boravak….

Milijun pitanja mi je bilo u glavi – hoće li zapaliti kuću kad bude podgrijavao mlijeko za pahuljice, hoće li se DVD player izlizati od milijuntog gledanja "Priče o igračkama" i "Pingvina s Madagascara", koliko će ključeva od stana posijati po gradu i kako ćemo se obraniti od provalnika? Gdje ću sakriti laptope da mu oči ne iskapaju na Angry Birds igricama, kako ću objasniti klijentima kad usred sastanka budem morala odjuriti doma jer se on ne javlja na moj peti poziv, a u stanju je smisliti maštovitije scenarije nego Kevin McAlister…

Uvjeravala sam se da je spreman biti sam

I dok je moj glas svima i samoj sebi naglas obrazloženo objašnjavao kako je on već veliki, kako on to može, kako sam i ja bila punu godinu mlađa kada sam po cijeli dan ostajala sama, u isto vrijeme je moj podsvjesni panični glasić unutra urlao na cijeli glas: "Luđakinjo jedna, jesi li ti normalna da ostavljaš maloga koji nema što nije u stanju smisliti, samog doma cilo lito?!" Ali kako reče pametni Mark Twain "Život je prepun tragedija od kojih se većina nije niti dogodila", tako se i svemir urotio da ovo Marku bude naaaaaajbolje i naaaaajluđe ljeto u životu dosada. 

Spasitelj je došao u liku očuha S.-a koji je uspio iskombinirati datume ukrcaja na brod tako da cijelo ljeto bude na raspolaganju svom pastorčiću. I to na kakvom raspolaganju. Takvom da i ja budem na njih ljubomorna kada mi zapišti mobitel i usred radnog dana između ročišta i sastanaka dobijem majmunčićeve slike kako visi na zip-lineu na 70 metara, skače po stablima u adrenalin parku, kupa se u brzacima u Cetini, vozi karting ko veliki, vuče se konopom gliserom, vozi se u podmornici, kliže se na aquaparku...

Uglavnom, provodi se kao da je na ultra adventure godišnjem odmoru otprilike dva mjeseca. Nisam ni sama znala da je moguće toliko sadržajno i raznoliko zabaviti 7-godišnjeg malca na rasponu od niti 20-tak kilometara od naše kuće. I onda još kažu da nudimo samo sunce i more! 

Mame djecu čuvaju, a tate se aktivno igraju

Osim toga, nedavno sam u knjizi "Odgoj dječaka" pročitala kako je za dječake od 6-13 godina iznimno korisno imati svakodnevno društvo odrasle muške osobe, po mogućnosti oca ili tome najbliže zamjene i to upravo za sportske i avanturističke aktivnosti. Sudeći po ovom ljetu mog majmunčića i njegovog očuha, to je zaista najveća odgojna istina na koju

sam dosada naišla, a koja se više nego potvrdila u stvarnom životu. 

Kad ga vidim kako je sretan i kako uživa, ma ne smeta mi ni što pet dana u tjednu uglavnom ruča burek i jogurt ili juhu iz vrećice. Kad mogu svi uredi državne uprave zaključati vrata na mjesec dana, pa ima i dijete pravo na ljetni odmor! I da mu barem mjesec dana u godini ne visim za vratom s tanjurima zdrave hrane koju on ne voli vidjeti niti nacrtanu. 

Nerado dajem roditeljske savjete jer mene živciraju više nego program CMC televizije i Narodnog radija zajedno, ali svi vi koji imate hiper-živahne dječake predškolce, ozbiljno razmislite o tome da umjesto tete čuvalice angažirate tetka čuvalicu. Činjenica jest da mame djecu više čuvaju, dok se tate s njima više aktivno fizički igraju. Činjenica je i da mame kada djecu dovedu u park sjede na klupi i gledaju ih kako se igraju dok tate kad ih dovedu u park, zajedno s njima trče za loptom. Ne mogu niti zamisliti da bi se Marko ovako ludo zabavljao ovog ljeta da smo za njega angažirali tetu da ga čuva.

Uglavnom, za razliku od dosadašnjih ljeta kad se to svodilo na jutarnje potezanje i stalno napominjanje "Marko požuri, mama će zakasnit na posal!", sad se iskradem iz kuće dok oni još spavaju i samo čekam kakvu ću novu sliku dobiti s njihovih izleta. Mali presretan, mama još sretnija. Jedino što nam sada očuh svaki dan ima popodnevno spavanje zbog iscrpljujućeg jutarnjeg "čuvanja". Poslije dva mjeseca stalnih avantura i natezanja s Markom oko ručka i jutarnjeg pranja zubiju jedva čeka ukrcati se na brod. Nakon ovoljetnog hiperaktivnog programa, njemu će rad na brodu u stroju na 50 stupnjeva biti pravi godišnji odmor.