Preživjeli smo! Prva polovica prve školske godine je iza nas, prve ocjene, prve kritike, prve tučnjave, učenje pjesmica napamet do ponoći, zaboravljanje domaćeg rada, propadanje u zemlju na roditeljskom sastanku jer je baš on "the one" – glavni za naguravanje po hodnicima... Sve sam to pretpostavljala, očekivala i psihički se pripremila za novu rundu ukora, kazni i zabrana video-igrica. 

Ali ono što sam najmanje očekivala, a još manje mogla pretpostaviti, su Markove reakcije na vjeronauk. Prvi dan škole na učiteljičino pitanje tko iz razreda ne ide na vjeronauk, samo je Markova ruka bila u zraku. Čak sam ga nekako pokušala uvjeriti da je OK ići, da će se tamo zabavljati i pjevati. Ali kako je cijelo prethodno ljeto bilo govora o tome da neće ići, a on je najblaže rečeno prilično tvrd karakter, sad kad ga nagovaramo, e sad on baš neće!

"Ionako mi je dosadno što fratori govore! Zašto me sad nagovaraš da iden kad i ti prominiš program kad je misa na televiziji?!", bunio se cijeli prvi školski tjedan. 

Upitnici iznad glave

I mislim ja u sebi, ima mali pravo! Kakve mu to dvoznačne poruke šaljem, čas da ide, čas da ne ide. Kako naša mala područna škola ne raspolaže alternativnim programom u te sate, a jedini u razredu nije upisan na vjeronauk, pronašli smo (kasnije se pokazalo pametno) kompromisno rješenje s učiteljicom i vjeroučiteljem. Službeno nije upisan na vjeronauk, pa jedan dan u tjednu kad je vjeronauk u sredini rasporeda, sjedi na satu s drugom djecom, sluša, gleda, upija, pamti pjesme i smišlja komentare i listu pitanja kojima će me izrešetat doma:

"Kako to četiri milijuna Hrvata nastalo od dva čovika koji niti ne govore hrvatski? Kako je toliko životinja stalo u jedan brod, kad neke životinje žive u Africi, a neke u Americi? Ako smo nastali od majmuna, kakvi sad Adam i Eva? Di taj Bog živi, na oblaku ili u svemiru? Ajme, to znači da je Bog stvorio i komarce! Zašto bi neko stvorio komarce koji samo piju krv! Ma nije valjda da oni svi u razredu stvarno u to viruju?!"

Naše reakcije doma su, priznajem, raznorazne. Od smijanja i prepričavanja njegovih "provala" na obiteljskim ručkovima, do ukora da se ne ruga drugima koji vjeruju, do prijetnje da mora šutit i slušat, a pitanja radije ostavit doma za obiteljske rasprave, nego ih iznosit pred cijelim razredom vjeroučitelju. Srećom, vjeroučitelj je divan i svestran, ima svoju obitelj, djecu, sportaš, aktivan u građanskoj udruzi. Pa malom i ne pada teško to slušanje četvrtkom. Osim što izađe van iz razreda s pedeset upitnika iznad glave. 

Vježbanje logike i tolerancije

I znate što?! Nakon što je već dvadesetak njegovih sati vjeronauka iza nas, moram priznati da sam oduševljena činjenicom da mali sluša jedan sat tjedno. Da se razumijemo, ne piše domaći, ni testove (ako to uopće postoji), ne mora doma učiti gradivo, nema ocjene iz vjeronauka. I meni je to baš super! 

Super mi je zato što se uči razmišljati, što koristi svoju logiku, što shvaća da postoje na svijetu ljudi koji vjeruju i ljudi koji ne vjeruju, što se uči toleranciji i na taj način, što kroz simbole i, kako on kaže, "bajke iz Biblije" usvaja neke lijepe poruke. A opet s druge strane može razvijati o toj temi svoje mišljenje, bez obveze učenja napamet, nabrajanja sedam smrtnih grijeha i deset božjih zapovjedi ispravnim redoslijedom, bez bezrezervnog podržavanja crkvenih autoriteta i stavova i pisanja testova vjerske tematike. I, posebno, bez odlaženja na misu nedjeljom zato što mora, već može ići kada i ako bude htio isključivo potaknut svojim osobnim izborom. 

Čak na satima četvrtkom ne mora ni slušati ako mu se ne da, može pisati domaći iz drugih predmeta, ispunjavati radne listiće ili sjediti i smišljati psine, dok god ne ometa druge učenike i vjeroučitelja. 

Ako niste sigurni...

Zato, ako ste i vi jedan od roditelja koji ove godine imate svog princa ili princezu u predškolskom vrtiću, a iz svojih osobnih uvjerenja niste sigurni želite li da vam dijete bude izloženo rimokatoličkim učenjima u državnoj školi, ali iz praktičnih razloga nemate izbora, primjerice jer je vaše dijete jedino u razredu koje ne ide (naša situacija), ili škola nema adekvatnu prostoriju gdje bi dijete boravilo dok su drugi na vjeronauku (vrlo česta situacija) ili jednostavno ne želite dijete izdvajati iz skupine ostalih učenika po sistemu "idu svi, pa idi i ti" ili "neće tamo naučiti ništa loše" (donekle naša situacija), vrijedi razmisliti o međuvarijanti koja kod nas odlično funkcionira. 

Kad malo bolje razmislim, upravo ovako učimo malenog o toleranciji, prihvaćanju različitosti, o osnovama rimokatoličke vjere što pridonosi njegovoj općoj kulturi, o činjenici da postoje različiti ljudi s različitim uvjerenjima, da se ne mora osjećati izopćen ili se sramiti jer ne ide na vjeronauk, niti bi se netko morao sramiti jer ide i vjeruje, nego da je svatko od nas drukčiji i jedinstven i najvažnije, da ima pravo izbora. Jest da ćete malo morati doma mozgati što im odgovoriti nakon kiše pitanja, ali gdje ćete ljepšeg načina za provesti zajedničko vrijeme od širenja znanja, svijesti i tolerancije onima na kojima svijet ostaje. 

Pročitajte i drugačije iskustvo: Kako je vjeroučiteljica rasplakala moju kćer?