Ma bilo gdje, samo da je u toplo.... Mislila sam negdje u burovnim siječanjskim danima kad smo počeli pretraživati stranice putnih agencija za proljetna putovanja. E, sad kad smo već s jednim školarcem u travel-timu, malo se teže organizirati oko točno onoliko dana koliko traju školski praznici. Treba uzet u obzir pisanje domaćeg rada preko praznika i da se vratimo barem dan prije početka škole da ne zaspe već prvi radni dan na satu zbog jet-laga.

Iako Dubai iskreno rečeno ne bi bio moj prvi izbor jer više uživam u  prirodnim ljepotama i povijesnim znamenitostima, a dragulj Emirata ne nudi baš previše ni jednog ni drugog, Zika virus i praznici od tek 9 dana nisu nam ostavili baš puno izbora. I eto, bješe Dubai.... 

Niti tri dana prije polaska, avion upravo one kompanije kojom smo imali letjeti srušio se u Rusiji, a samo dan prije polaska teroristički napad u briselskoj zračnoj luci. Ali ipak se držim one da ćemo jednog dana kada nam kucne čas više žaliti zbog stvari koje nismo napravili, nego zbog onih koje jesmo, pa smo skupili ruksake, spakirali Uno karte, lektiru Pale sam na svijetu, pisanke za domaći rad i otisnuli se u arapsku pustolovinu. Budući sada čitate ove retke, vratili se eto hvala Bogu i Alahu, živi i zdravi. I bogatiji za jedno stvarno zanimljivo iskustvo. 

Šest sati leta prošlo je redajući par rečenica pisanim slovima, pa red gledanja crtića, pa opet red rješavanja zadataka iz matematike, pa igrice uz obećanje da će pročitati do dolaska barem pola Pale za lektiru. Jadni ljudi ispred, pokraj i iza nas... Već po dolasku na dubajsku zračnu luku, krenule su bujice pitanja: što znači onaj znak velike okrugle crkve (soba za molitvu), zašto je ona žena pokrila sve osim očiju, što je onaj tamo crveni misec, zašto mi čekamo u ovom redu, a one crne žene u drugom, kako ona žena jede kad mora podignut onu maramu s lica? I bujica nije presušila svih sljedećih pet dana, osim što ju je stavio na pauzu dok je ludirao po toboganima vodenih parkova. Jedno od najvećih arhitektonskih čuda na svijetu pokazalo nam se prvog dana našeg boravka u punom sjaju. Ujutro smo se odlučili na organizirani razgled busom da skužimo gdje smo i kuda se kretati sljedećih dana, pa je uslijedilo fotografiranje s najpoznatijim simbolima grada, posjed starom souku s tržnicom zlata, začina i ostalih prepoznatljivih orijentalnih proizvoda, i na kraju zaustavljanje u nezaobilaznom Mall of Dubai koji ne samo da se nalazi uz najvišu zgradu na svijetu Burj Khalifu, nego unutar shopping centra postoji pravi pravcati akvarij koji se proteže preko dvije etaže i Underwater zoo s jednim od najvećih krokodila u zatočeništvu na svijetu. Čak smo na trećem katu shopping centra gledali kako ga hrane mrtvim kokošima. 

Sve je naj... ili jedino na svijetu

Kad pišem ovo "najveći na svijetu", mogu reći da je "naj... na svijetu" i "jedini na svijetu" otprilike najčešći izraz koju smo čuli tih dana. Najveće ovo, najšire ono, najteže ovo. U Emiratima je izgleda omiljena zanimacija izmisliti, sagraditi i predstaviti nešto što je naj... ili jedino na svijetu. Tako smo već prvog dana na tržnici zlata vidjeli i najveći zlatni prsten na svijetu koji teži oko 10-tak kila više od mene, te je kao takav jedan od brojnih dubajskih "naj..."-a upisan u Guinnessovu knjigu rekorda. Nakon uživanja u glazbenom plesu najvećeg kompleksa glazbenih fontana u zalazak sunca ispred najvećeg Malla u Emiratima, iako tek tada počinje pravi provod, mi smo već bili spremni za u krevet što zbog vremenske razlike, to i zbog visokih dnevnih temperatura na koje smo stigli iz hladnog Zagreba. 

Drugi dan smo odlučili odmoriti se od prijevoznih sredstava i ubaciti se u bazene i tobogane Wild Wadi Aqua parka koji se nalazi uz sami hotel Burj Al Arab u obliku jedra. To je bio pun pogodak! Srećom dan prije smo od taksista saznali da su u Emiratima neradni dani petak i subota, pa da četvrtak iskoristimo za vodeni park da se ne bismo susreli s vikend gužvama. Ne znam tko je više uživao, baba u vožnji po lijenoj rijeci, mama u sunčanju i plivanju na umjetnim valovima ili Marko u vrtoglavim spuštanjima niz tobogane svih mogućih vrsta, visina i nagiba. Čak je i babu nagovorio na nekoliko ludih spuštanja i to (pokazalo se kasnije u školskom radu o proljetnim praznicima) pamti kao najluđi trenutak odmora. Tu ćete stvarno svega vidjeti, čak i gospođe zamotane u abaye od lycra materijala na kupanju, a da im se samo oči vide, pa do onih u vrlo oskudnim kupaćim kostimima. Zanimljiv kulturološki spoj...

Navečer smo šetali uz Dubai Marinu, Marko je oduševljen pronašao nekakvu soft-play igraonicu i već za pet minuta pantomimom i svojim ograničenim engleskim rječnikom bez problema komunicirao s ostalom dječicom, dok smo nas dvije mogle u miru razgledavati ulični festival međunarodnih umjetnika i štandove s domaćim proizvodima.

Čudo od skijališta usred pustinje

Kako je taksist i predvidio, petak je bio dobar dan za izbjegavanje vodenih parkova, pa i shopping centara, a najviše za izbjegavanje vožnje po gradskim cestama jer je gužva bila tolika da smo se udaljenost od 10-tak kilometara vozili doslovno satima. Tako smo dan iskombinirali na vrhu crvenog hop on-hop off busa uživajući u pogledu na ooooogromne zgrade zanimljivih oblika, plažu i stari grad. Ti autobusi su inače super praktični u gradskim razgledavanjima i preporučila bih ih svakome tko putuje s djecom jer možete uskočiti ili iskočiti iz njega bilo kada, nude po nekoliko gradskih ruta, na slušalice možete na jedan od  10-tak svjetskih jezika slušati usputna objašnjenja i zaustavljaju se kod svake zanimljivosti ili gradske atrakcije.

Odlična je stvar što kupnjom dnevne karte za te autobuse dobijete i velik broj stvarno dobrih popusta za ulaznice u parkove, muzeje, za shopping, čak i za restorane. U našu dnevnu kartu bila je uključena i vožnja brodom po rijeci, bilo je nešto novo i iz te perspektive promatrati grad, na jednoj obali stari souk i nabijene uličice starim kućama, a s druge strane kao fatamorgana neboderi svih mogućih veličina, oblika i stilova. Naravno, posjetili smo i nezaobilazni Mall of Emirates samo da eto vidimo i to čudo od skijališta usred pustinje. Najblaže rečeno, neobično je vidjeti ljude u skafanderima, oduševljenu dječicu kako se sanjkaju i skijaju u velikoj dvorani na -4, a niti par koraka dalje vanjska temperatura +30!

Meni je i temperatura u shopping centrima bila daleko ispod točke tolerancije i čim bismo ušli u zatvoreno, vadila sam iz torbe i sebi i Marku majice dugih rukava. Ipak, uzevši u obzir da je velik broj žena odjeven u crne abaya haljine i da im vire samo oči, a ni dečki baš ne hodaju okolo u bermudama, razumljivo je da su im zatvoreni prostori oaze nakon vanjskih pustinjskih temperatura. Centri su inače stvarno gradovi u malom, možete u svakom od njih provesti i više od jednog dana, uživajući u gastronomskoj i shopping ponudi, krcato je sadržaja za djecu, a i okoliš oko centara je divno uređen s fontanama, zelenilom (koliko je to moguće u pustinjskoj klimi) i šetnicama. Tu se i skuplja najveći broj ljudi, posebno obitelji s  djecom, inače kada se vozite preko grada, ulice su sasvim prazne, osim auta, buseva i taksija po cesti, dosta kvartova izgleda kao grad duhova. Ali zato Mall-ovi pršte životom na svakom koraku. 

Vodeni park za sve uzraste

Da ne bude sve samo u razgledavanju jer je mali princ čudo izdržao vozikanja u jednom danu (spasilo nas je što imamo fotoaparat otporan na udarce, pa je sam fotografirao s vrha crvenog busa i tako si kratio vrijeme u gradskim gužvama), uspio nas je namoliti na još jedan vodeni park našeg zadnjeg dana. I bila je to najbolja moguća odluka nakon dva vruća dana po gradskom asfaltu i klimatiziranim mall-ovima. Atlantis vodeni park Aquaventure stvarno je čudo za sve uzraste! Točno na vrhu dubajske palme, odnosno najvećeg umjetno izgrađenog otoka na svijetu u obliku palme, cijeli dan smo proveli na bazenima i toboganima, u jako lijepo uređenom parku, s plažom u blizini. U blizini je i akvarij, kao i mogućnost druženja s dupinima i morskim lavovima, pa ako se zateknete u Dubaiju, a dosade vam shopping centri, gradske gužve i neboderi, ovo je stvarno odličan obiteljski get-away za dnevni izlet.

Iako je sam grad zanimljiv iz svih gledišta, meni osobno posebno iz kulturološkog i sociološkog jer nisam baš ni od shoppinga, ni od arhitekture, a ni najmanje od skijanja u pustinji, nije baš da me vuče što prije se tamo vratiti. Svi smo definitivno uživali, posebno Marko u toboganima i ostalim ludostima, ali ispod cijelog tog blještavila, dijamanata i zlata, imam osjećaj da se krije dosta tuge i nostalgije svih onih ljudi koji su trbuhom za kruhom napustili svoje zemlje i naselili se u to moderno čudo od grada u potrazi za boljim životom, vrlo često ostavivši svoje obitelji jako, jako daleko. A takvi čine veliku većinu dubajskog stanovništva. Taksisti iz Pakistana, konobari iz Indije, čistačice iz Rumunjske, vozači buseva iz Nigerije. Nisu to baš vesele priče. A pitam se koliko su vesele i gospođe koje žive u teškom luksuzu, a kojima vire samo oči ispod crnih velova. 

Osim toga, Dubai ne pomišljajte niti primirisati ako niste dobro pripremili obilnu količinu novčanica ili dobro napunili bankovni račun. Cijene ulaznica za atrakcije i gradska razgledavanja doslovno su duplo veće od europskih, primjerice uspon liftom na najveći vrh najveće zgrade svijeta košta gotovo 500 kn po osobi, a ulaznica u vodeni park skoro isto toliko. I iz tog razloga,

četiri puna dana plus dan i pol na avionu, bili su nam sasvim dovoljno za okusiti Dubai i provesti proljetne praznike u sasvim drukčijim običajima, klimi i kulturi i vratiti se točno na uskršnji ručak. Neke običaje smo zbog izbivanja iz domovine ove godine preskočili, a Marko je to lijepo sažeo u prvim rečenicama sastavka "Moj Uskrs" prvog dana po povratku u školsku klupu: "Nisam imao vremena za tuckanje, išao sam u Dubai. Najbolje mi je bilo kad sam babu navukao na opasne tobogane." 

U kratkim crtama, divno je bilo provesti praznike uživajući u pogledu na poznate građevine usred pustinje i spuštajući se niz tobogane vodenih parkova, ali ipak nam je srce bilo na mjestu kad smo dotakli naše tlo. Nažalost, niti dan ranije teroristički napad u luna-parku u Pakistanu. Ponekad stvarno nismo niti svjesni koliko smo sretni samo zbog činjenice da živimo u zemlji gdje možemo piti vodu sa svake slavine i bez brige šetati ulicama. I toga postanem još svjesnija nakon povratka kući iz dalekih krajeva.