"Kada razgovaraju o osjećajima s djecom, roditelji s dječacima više razgovaraju o ljutnji, a s djevojčicama o tuzi. Istovremeno se i ohrabruju, odnosno obeshrabruju različite vrste emocija. Kod djevojčica se više tolerira strah, a kod dječaka ljutnja, dok se dječake uči više nego djevojčice da suspregnu izražavanje emocija rečenicama poput 'Veliki dečki ne plaču'", kaže magistrica psihologije Iva Bubalo, koja je u Hrvatsku dovela izložbu plakata s temom ravnopravnosti muškaraca i žena. 

Izložba Gender Equality Now! (Rodna ravnopravnost sada!) dio je projekta Poster4Tomorrow (Poster za sutra) te ujedno i glavna aktivnost pariške nevladine organizacije 4tomorrow (Za sutra). Glavni je cilj ovog projekta u javnosti pokrenuti debatu o temama koje su važne za cijelo društvo, kao što su pravo na rad, zdravlje, obrazovanje, slobodu govora, pa tako i pravo na rodnu ravnopravnost.

100 postera za promjenu sada!

"Organizatori projekta pozvali su članove Svjetske zajednice dizajnera da na posteru prikažu kako oni doživljavaju problematiku rodne ravnopravnosti, a stručni je tim od svih osmišljenih postera odabrao njih 100, koji sada putuju svijetom i podsjećaju ljude na važnost ostvarivanja rodne ravnopravnosti odmah, sada! Iako je u posljednjem stoljeću u pogledu položaja žena ostvaren značajan napredak, rodna ravnopravnost još uvijek nije postignuta. Stoga autori iz cijeloga svijeta svojim kreativnim i domišljatim porukama na posterima poručuju da je rodna ravnopravnost potrebna odmah, sada, a jedan od postera dizajnirala je i hrvatska dizajnerica Marina Mijatović", objasnila je Iva Bubalo, koja je završila i program Ženskih studija u Centru za ženske studije.

Izložba se može pogledati u zagrebačkoj galeriji Pitko u Branimir centru do 7. travnja, kada će se održati i okrugli stol o rodnoj ravnopravnosti. Nakon toga izložba se seli u koprivnički Kulturno kreativni centar Pixel te u pulski ROJC, a Iva nam kaže da se nada da će i nakon toga pronaći svoje mjesto, jer smatra ovo dobrim načinom djelovanja na lokalnoj razini.

Ravnopravnost tek u sljedećem stoljeću

"Prema ovogodišnjem Globalnom izvješću rodnog jaza (Global Gender Gap Report) koje izdaje Svjetski ekonomski forum (World Economic Forum), rodna ravnopravnost može biti postignuta tek za 81 godinu ako se vodimo tempom kojim je napredovala u posljednjih devet godina i to samo pod uvjetom da se nastavi dosadašnjim tempom. Pritom valja imati na umu da u nekim zemljama do napretka prema ravnopravnosti uopće ne dolazi. U izvještaju se navodi da čak u određenom broju zemalja žene danas imaju manje mogućnosti nego 2006., kada je izdan prvi izvještaj, a među njima je i Hrvatska.

Na svjetskoj je razini rodni jaz najmanji u području zdravlja, nakon čega slijedi obrazovanje, pa su tako u nekim zemljama žene dostigle ravnopravnost u tim područjima. Nasuprot tome, ravnopravnost u području ekonomije i političke participacije nije ostvarena ni u jednoj od zemalja uključenih u analizu. Hrvatska, nažalost, nije zatvorila rodni jaz ni u jednom od navedenih područja te je osim njih neravnopravan položaj žena u odnosu na muškarce vidljiv i u nekim drugim domenama kao što su nasilje u obitelji i intimni odnosi, seksualno nasilje, prostitucija, seksualno i reproduktivno zdravlje te prikaz žena u medijima", kaže psihologinja Iva Bubalo.

Pitali smo je koliki je utjecaj odgoja na održavanje takvog stanja i na koje sve načine roditelji djeci još uvijek poručuju da žene i muškarci nisu ravnopravni.

Razlike u odgoju djevojčica i dječaka

"Prvi identitet koji kao pojedinci i pojedinke stječemo upravo je rodni identitet, odnosno znanje djeteta o tome kojeg je spola, što se događa već u vrlo ranoj dobi, a koji se kasnije u životu iskazuje kroz stupanj u kojem osoba sebe vidi maskulino, odnosno feminino. Stoga od najranije dobi brojni akteri socijalizacije imaju ulogu u oblikovanju djetetova rodnog identiteta. To su prvenstveno obitelj, a potom i vrtić, škola, vršnjaci i sveprisutni mediji. U tom razdoblju djevojčice i dječaci okruženi različitim porukama stvaraju sheme, razvijaju različito znanje o rodovima i ponašanja u skladu s tim", kaže psihologinja te upozorava kako roditelji ponekad nisu ni svjesni da svojim ponašanjima djeci šalju rodno obojenu poruku i time održavaju rodnu neravnopravnost.

Istraživanja su pokazala da očevi i majke više pričaju i smiju se sa ženskom novorođenčadi nego s muškom te da općenito više verbalno stimuliraju kćeri nego sinove, a s kćerima ujedno i više razgovaraju o događajima i osjećajima. Igre i igračke također su način oblikovanja rodnog identiteta. Roditelji često potiču kćeri na igranje tipično ženskim igrama, a dječake muškim. Očevi se posebno grublje i aktivnije igraju sa sinovima nego s kćerima, a igračke koje smatraju rodno prikladnim i koje odabiru za djecu potiču razvoj tradicionalnih uloga kod djece.

"Roditelji su prije svega modeli koji svojoj djeci šalju poruku. Modeliranje nije samo kopiranje ponašanja, već ono uključuje i identifikaciju s modelom kojeg se imitira, a djeca češće uče po modelu od osoba istoga roda kao što je njihov. Ako se otac i majka ponašaju u skladu s rodno stereotipnim ulogama, djeca će teško moći naučiti drugačije. Pokazalo se da djevojčice općenito više vremena provode pomažući majkama, a dječaci u igri. Roditelji češće kćerima zadaju da obavljaju kućanske poslove i brinu se o drugoj djeci, a sinovima poslove izvan kuće i vezane uz podizanje težih predmeta. Takvo što teže se događa u obiteljima u kojima se roditelji u odgoju priklanjaju ideologiji rodne jednakosti jer u takvim obiteljima sinovi više sudjeluju u kućanskim poslovima", kaže Iva Bubalo.

Čemu učimo svoju djecu?

Naša sugovornica upozorava kako dodjeljivanje rodno stereotipnih poslova šalje djeci jasnu poruku i postavlja temelj za rodne razlike u obitelji, obrazovanju i poslovnim ulogama kasnije u životu, a također potiče razvoj različitih kognitivnih sposobnosti - verbalnih kod djevojčica, spacijalnih kod dječaka, i socijalnih vještina kod djevojčica i dječaka. Roditelji bez obzira na namjeru sinove uče da budu neovisni, a kćeri da budu ovisne o drugima, na primjer time što kćerima pružaju više pomoći nego sinovima oko rješavanja školskih zadataka. Roditeljska uvjerenja o različitim sposobnostima sinova i kćeri mogu kasnije utjecati na interese djece i odabir njihova obrazovanja što nikako ne pogoduje jednakosti muškaraca i žena. 

Na pitanje što bi roditelji mogli promijeniti kako bi njihova djeca zaista ravnopravnost usvojila kao vrijednost i nešto što se podrazumijeva, odgovara:

"Prije svega roditelji su ti koji trebaju integrirati vrijednosti rodne ravnopravnosti i implementirati ih u svoje živote pa će ih tako moći prenijeti djeci. Rodni identitet i doživljavanje rodnih uloga ne stječe se preko noći, to je proces koji traje kroz cijeli život. Budući da polaskom djece u školu ostali socijalizacijski agensi mogu utjecati na to kako će djeca doživljavati rodne uloge, važno je da poruka koja dolazi iz obitelji jasno promiče rodnu ravnopravnost kako ne bi prevladali rodno neosjetljivi utjecaji škole, medija ili vršnjaka.

Teško je očekivati da će dijete naučiti da su djevojčice i dječaci jednaki ako samo mamu vide u obavljanju kućanskih aktivnosti, a tatu kako čita novine. Roditelji bi trebali u jednakoj mjeri biti uključeni u kućanske poslove i odgoj djece te poticati djecu na razvoj njihovih individualnih osobina, a ne onih koje smatraju prikladnim djevojčicama odnosno dječacima. Na svakodnevnoj razini to bi značilo uključivanje i dječaka i djevojčica podjednako u obavljanje svih kućanskih aktivnosti, kupnju rodno neutralnih igračaka i izbjegavanje stereotipno ženskih/muških, u jednakoj mjeri poticanje djevojčica i dječaka na iskazivanje njihova mišljenja i emocija i razgovor o svim emocijama."

Bajke pune stereotipa

Budući da se neke rodno stereotipne poruke koje dolaze iz medija - crtanih filmova, priča, bajki, slikovnica, ne mogu izbjeći, psihologinja savjetuje roditeljima da s djecom razgovaraju o tim stereotipima za njihovu dob prikladnim rječnikom. Djevojčicama treba biti jasno da ljepota, udaja, majčinstvo i pronalazak princa na bijelom konju nije jedino što se od njih očekuje, kao niti da dječaci ne smiju plakati, da moraju biti snažni, uspješni i skrbnici obitelji. Društvu su potrebni pojedinci i pojedinke koji će moći iskazati i brižnost i asertivnost ovisno o tome kakao situacija nalaže, a ne kako nalaže očekivanje temeljeno na njihovu spolu. 

Iako odgoj smatra važnim faktorom u ostvarivanju rodne ravnopravnosti, Iva Bubalo ističe kako sam po sebi ne može dovesti do značajnih promjena sve dok ostali društveni agensi nisu uključeni. "Hrvatskoj nedostaje rodno osjetljiv obrazovni sustav i politički akteri koji će ovaj problem uvrstiti na agendu. Također, mediji kojima smo preplavljeni igraju važnu ulogu u tome kako se muškarce i žene doživljava, a oni su danas sve samo ne rodno osjetljivi. Tek djelujući na svim tim područjima zajedno moći ćemo ostvariti promjene stoga se svi trebaju uključiti u ostvarivanje prava na jednakost žena i muškaraca jer se rodna ravnopravnost tiče svakog pojedinca i pojedinke", zaključuje.

Posjetite izložbu i okrugli stol o rodnoj ravnopravnosti!