"Kad si sama s bebom, pogotovo dok je još mala, dani prolaze jako sporo, sve se vrti oko istih radnji - dojenje, presvlačenje, spavanje; svi dani su isti, vrijeme nekako stoji, odjednom nemaš više svoju slobodu. U početku su nam dolazili prijatelji i rodbina da vide bebu, i to mi je puno značilo, samo sam htjela popričati s nekim, vidjeti ljude! A onda je splasnulo početno oduševljenje i posjeti su se prorijedili. Pošto mi je teško biti na jednom mjestu i uvijek sam prije negdje trčkarala, hodala po gradu, jako mi je teško bilo podnijeti izolaciju, usamljenost i monotoniju. Kad bih išla u šetnju s bebom, otišla bih recimo u pekarnicu ili trgovinu, mada ništa ne trebam kupiti, samo da vidim ljude, kažem nekome 'Dobar dan', a možda i započnem neki razgovor! Ili bih izašla van ispred zgrade s nadom da će možda neka susjeda izaći na balkon pa da malo popričamo", iskrena je mama 8-mjesečne Nadije Dora Jakobović. 

Ova 31-godišnjakinja koja živi u Zagrebu, radi kao voditeljica glazbenih radionica za djecu prema programu Music Together, pjeva prateće vokale i surađuje s glazbenicima poput Massima Savića, Kikija Rahimovskog i violončelista Stanislava Kovačića te raznim bendovima, pjeva u reklamama, a uz to prevodi crtiće i dokumentarne filmove. Pomalo neočekivano s obzirom na opis posla, završila je stručni studij poslovne ekonomije - smjer turizam na Ekonomskom fakultetu te psihološko-pedagošku naobrazbu na Učiteljskoj akademiji, no nikad nije radila u struci.

Život s glazbenikom

Nadijin tata također je glazbenik - bubnjar Marko Matošević, koji trenutno svira s Massimom Savićem, u raznim televizijskim emisijama i na festivalima, a svirao je i s Ninom Badrić, Terezom Kesovijom, Borisom Novkovićem, Oliverom, Gibonijem, Maksimom Mrvicom... Upravo zbog činjenice da su oboje glazbenici, Dora nam kaže kako se sa svojim partnerom Markom dobro razumije: "Volimo taj ritam stalnih promjena, svaki dan drugačiji, putovanja, druženje u kombiju s bendom, a uostalom, bez glazbe ni on ni ja ne možemo." No nakon rođenja svoje djevojčice, od koje se u početku zbog dojenja uopće nije odvajala, Markova odsutnost zbog putovanja, turneja, svirki i snimanja Dori je počela teško padati. 

"Nasreću, kad sam rodila, Marko nije imao tako puno posla, pa je cijeli prvi mjesec bio s nama doma. A onda su krenule turneje, a beba, pas, mačka i ja ostali smo sami. Marko je otprilike polovicu svakog mjeseca bio odsutan, pa kad bi se zaredalo da ga nema dva tjedna u komadu, ajme meni! A događalo se to često", kaže Dora.  

Sjećanja na djetinjstvo i svoju mamu

Njezina je mama umrla prije šest godina, a svekrva ne živi u Zagrebu, pa se tijekom Markovih putovanja morala sama snalaziti s novim obavezama, kuhanjem, obavljanjem higijene, nespavanjem, šetnjom psa tri puta na dan, presvlačenjem bebe, maratonskim dojenjem, skokovima u razvoju, zastojem u dojkama, temperaturom... Teta od Markove mame, koja živi u Zagrebu, povremeno bi joj došla nešto skuhati, i to ju je, priznaje, spašavalo. U tom joj je razdoblju posebno nedostaja njezina mama:

Zanimljivo je kako su mi se, kad sam postala mama, neke stvari iz djetinjstva vratile u sjećanje i u puno situacija sa svojom curicom samu sam sebe podsjetila na svoju mamu. Odjednom su mi u glavu navrle pjesme koje mi je mama pjevala dok sam bila mala, a sad ih ja pjevam svojoj kćerkici. Sad puno više razumijem i cijenim svoju mamu. Ne samo svoju mamu, nego sve mame, a pogotovo samohrane roditelje. To je stvarno najteži posao na svijetu, ali i najljepši", otkrila nam je Dora i ovaj tužan dio svog iskustva.

Malo vremena samo za sebe

Sad kad je bebica veća, sve je puno lakše, kaže i objašnjava: "Kad Marko dođe s puta, samo mu predam 'štafetu' i diskretno se udaljim. Koristim to vrijeme da obavim sve što ne stignem kad sam sama s bebom, a to su uglavnom najosnovnije radnje koje sam prije uzimala zdravo za gotovo, a sad su postale luksuz - pranje kose, rezanje noktiju, depiliranje, kuhanje, i slično. Marko je od početka uključen u brigu o bebi i sudjeluje u svemu, presvlačenju, uspavljivanju, hranjenju, a sad kad su razmaci u dojenju veći i beba već jede i kašice, njih dvoje se bez problema druže i bez mene. Meni je onda najdraže uzeti našeg psa Koko i pobjeći na kavicu, gdje onda odmaram mozak i uživam u tišini i čitanju novina. Mada mi već nakon pola sata sjedenja na miru postane čudno i pretiho bez male brbljavice."

Dora planira ostati s Nadiom doma do daljnjega, jedino se uskoro vraća vođenju Music Together glazbenih radionica dva puta tjedno. Ako povremeno zatreba, ima tetu čuvalicu, a voljela bi i da Nadia u nekom trenutku krene u vrtić, najkasnije s tri godine. 

Nisam mogla zamisliti toliko veliku ljubav!

"Osim što mi se život rođenjem djeteta preokrenuo naglavačke, ali na bolje, moja bebica svaki dan uči me da ne postoji ništa važnije od sadašnjeg trenutka provedenog s njom, ne stignem razmišljati o prošlosti i budućnosti, ne mogu puno toga više isplanirati kako bih htjela, i najvažnije od svega, što mi inače nije jača strana - strpljenje, strpljenje, strpljenje! A ljubav svakim danom samo raste. U trudnoći sam se pitala 'Ma je li moguće da će postojati netko koga ću voljeti još više od svog psa, kojeg obožavam'; i ne da je moguće, nego se ta ljubav ne da opisati riječima", kaže nam Dora, kojoj je dugogodišnji hobi joga, no sada ne stigne vježbati.

"Tu je zato svakodnevno dizanje utega - čitaj: bebe, čučnjevi - uzimanje stvari s poda s bebom u rukama, brzo hodanje - šetnja s bebom i psom, uz istovremeno obavljanje kupovine, pošta, banka, ljekarna, dakle nije da ništa ne vježbam", smije se simpatična mlada mama.