32-godišnja Ivana de Mol, mama 19-mjesečnog Tomija, Hrvatica je udana za Nizozemca. Već dvije godine živi u Nizozemskoj i kaže da je život u toj zemlji odličan.

"Sve imaju lijepo posloženo. Imaju posebne ambulante za cijepljenje, praćenje razvoja i zdravlja djeteta te savjetovanje roditelja. Tamo ne idu bolesna djeca. Ako je dijete bolesno ide normalnom doktoru i termin za pregled ili cijepljenje i savjetovanje se odgađa za kada je dijete zdravo, što po mom mišljenju pridonosi očuvanju zdravlja beba u prvoj godini života. Moj Tomi je bio sto posto zdrav do kad nije krenuo u vrtić. Sada također sve prehlade i viroze prebolijeva brzo, s lakoćom i bez ikakvih lijekova, temperature ili umora", priča, a dodaje da su nakon rođenja sina s njima bile i bake koji inače žive daleko, a koje sada često posjećuju.

'Bolnica je kao hotel s 5 zvjezdica'

Ivana je rodila u bolnici u Nizozemskoj, a kaže da joj ni porod, a ni vrijeme nakon poroda nije joj bilo teško.

"Bolnica je kao hotel s 5 zvjezdica. Osjećala sam se kao kraljica. Išla sam na inducirani porod prirodnom metodom strippinga, čega navodno nema u Hrvatskoj, i tijekom trudova koristila sam lijek Remifentanil koji si sam doziraš pritiskom na gumb kad trud prestane. Djeluje minutu ili dvije, taman da se tijelo može odmoriti između trudova i ne dolazi u bebinu krv. Kad kreće izgon, nema nikakvih lijekova. Tomi se rodio nakon pet sati trudova i izgon je bio u tri tiskanja, bez rezanja, samo sam imala dva mala šava. Imala sam sreće, a bila sam svježa kao leptirić nakon toga. Tome je doprinijela izuzetno pozitivna atmosfera u bolnici", kaže, a dodaje da se u bolnici ni jedan pregled ne čeka više od deset minuta, a pacijenti na usluzi imaju besplatni čaj ili kavu.

"Mislim da je tome definitivno pridonijela edukacija patronažne u prvih tjedan dana, a ima nešto u tome da je on oduvijek bio opuštena i sretna beba", kaže, a objašnjava da su joj u odgoju sina najvažniji ljubav, bliskost i povjerenje te da se Tomi uvijek osjeća sigurnim i zaštićenim.

"Puno vremena promatram svoje dijete i pokušavam zadovoljiti sve njegove fizičke i emocionalne potrebe. Važno mi je da mu nikad ništa ne fali, da naše vrijeme bude kvalitetno provedeno i da nađemo vremena za odmor i opuštanje", zaključuje.

Odrastanje u dvojezičnom okruženju

Budući da je Tomi rođen, živi i ide u vrtić u Nizozemskoj, a njegov tata je Nizozemac koji ne govori hrvatski, od rođenja raste u dvojezičnom okruženju.

"Pedijatrica nam je savjetovala da komuniciramo s djetetom isključivo na svojem materinjem jeziku. Tako i radimo; ja na hrvatskom, muž na nizozemskom. Međusobno i dalje pričamo engleski. Tomi ide u nizozemski vrtić i većinom gleda crtiće na nizozemskom, a ponekad i nešto na hrvatskom. Tako da mu je nizozemski prvi jezik, hrvatski drugi dok će vjerojatno engleski pokupiti jer sluša nas", kaže mama Ivana.

Iako s mužem razgovara na engleskom, odlučili su da sina još neće izlagati knjigama, crtićima i pjesmicama na tom stranom jeziku, do neke određene dobi.

"Sami ćemo morati nekako procijeniti kad je vrijeme za to. Slušat ćemo njegove potrebe i postupati u skladu s tim. Za sada još ne govori, ali priča jako puno neki svoj jezik koji nitko od nas još ne razumije. Cijeli dan on nešto nama objašnjava. Mislim da je samo pitanje vremena kad će se to pretvoriti u prave rečenice", kaže mama Ivana koja je na Facebooku osnovala grupu za roditelje čija djeca rastu u dvojezičnom okruženju "2-3 language kids"  kako bi zajedno dijelili iskustva i pružali podršku.

"Puno naših ljudi odlazi u inozemstvo i vjerujem da je svima u neku ruku teško što moraju ići i da brinu kako će se jezično prilagoditi i djeca i oni u stranoj zemlji. Također ima dosta miješanih brakova u kojima se priča jedan, dva ili više jezika. Nekako mi je falilo podrške za te situacije", objašnjava.