Kako sam prije trudnoće bila u vezi s čovjekom s drugog kontinenta, znala sam da me čekaju kulturološke, običajne i spolne razlike i u ovom vidu naše veze, točnije odgoju djeteta i odnosu prema njemu.

Nakon što je Čilenac počeo našem parmjesečnom potomku pokrivati lice krpicom kad bi išla spavati (a dok sam ja mislila da je totalno poludio i da ga je napokon doskočilo višemjesečno nespavanje i plakanje), i kad sam shvatila da to uistinu pomaže da ona ne bulji okolo nego spava, pomislila sam da možda Čileanac ipak ima koji as u rukavu. Onda je zahtijevao da tom istom parmjesečnom djetetu odemo probušiti uši, i "zašto joj ih, pobogu, nisu probušili u rodilištu kad su je trebali i ošišati?", pa sam odlučila zanemariti moguće čileanske aseve. A nakon što su me i njegovi roditelji u čudu pitali zašto naša bebica nema probušene uši, odahnula sam shvativši da je to stvar društva i običaja, a ne otkačenih pogleda mog partnera. Nakon još par manjih iznenađenja kulturološke razlike sam pripisala spolnim razlikama, a mi smo nastavili našim ritmom, manje –više uspješno. 

Bočice, dude i parfemi za bebe?

Tek kad smo stigli u Čile, godinu dana kasnije, mogla sam uočiti razlike u odnosu prema djeci tu i u domovini. Djecu ovdje povremeno doje, dok su bočice i dohrana ultimativni must. Meni, kao pobornici dojenja, to nikako nije bilo jasno, pogotovo čudni pogledi i pitanja kako to da još uvijek dojim svoje, tada jednoipogodišnje dijete. Kako sam već prošla razgovor s Rodrigom da ne namjeravam davati djetetu umjetno mlijeko dok imam svoje i koje su sve prednosti dojenja, tu bi on uskakao i objašnjavao moje načine. Svi su se uljudno smješkali, sigurno misleći kako sam čudna Hrvatica. Ali vidim da je pobjeda moja sada kada Rodrigo ponosno govori drugim roditeljima kako sam bila apsolutno u pravu da dojim Amaliu, kako se nikad nije razbolijevala i kako ja nikad nisam imala problema s dojenjem i mlijekom, unatoč njegovim povremenim protivljenjima (kad bi vidio koliko sam umorna, a on mi nije mogao pomoći). 

Također sam primijetila da Čileanci jako vole mirisnu djecu. Postoje dječje kolonjske vodice, za curice, za dečke, i unisex, koje se mažu dječici po kosi, prskaju po tijelu. Dobili smo i mi našu zalihicu, zajedno s bočicama i dudicama, još uvijek nam traju, negdje zakopane u kutiji u podrumu. S tim istim bočicama. Ne znam, meni dojenče nema na što smrditi pa nisam ni to često koristila. 

Preopasno za slobodno igranje

Ima tu još razlika u prehrani, gaziranim pićima i sokovima (djeca uopće ne piju vodu; nema osobe koja mi nije komentirala kako je super da moje dijete pije vodu, a ne colu), vječne dekice u koje su djeca umotana po kiši i po suncu, na pustinji i na snijegu, ali ih (više) ne smatram skandaloznima, nego kao nešto na što ne obraćam pažnju. 

Rodrigo mi je jednom rekao da njega oduševljava kako su djeca u Hrvatskoj slobodna, sama se igraju na ulici ili u dvorištu, idu kući iz škole, na plažu, kod prijatelja. Objasnila sam mu da tako nije uvijek i svugdje, a on mi je rekao da u Čileu tako nije nigdje i nikad. Jednostavno je preopasno da je izašlo iz neke daleke navike. 

Svi su me upozoravali kako je Čile, uostalom kao i Južna Amerika, mačistička zemlja, tako da sam očekivala da će majke obavljati većinu posla oko djece, da ću ih viđati po ulici bez očeva, u trgovinama, u parkićima. Ali ne. Ne znam je li to nova generacija muškaraca, al moram s oduševljenjem zaključiti da su očevi ovdje jako uključeni u odgoj svoje djece. 

Čekao nas je izbor vrtića u Čileu

No, tek što smo prije skoro godinu dana stigli u mali grad na jugu Čilea tražeći, između ostalog, vrtić za naše četverogodišnje dijete, shvatila sam da me čeka otkrivanje razlika i učenje na novoj razini, o obrazovnom sustavu Južne Amerike.

Kako Rodrigo dolazi iz obitelji koja već četiri desetljeća uspješno vodi jaslice i dječji vrtić u Čileu, jedan od najstarijih i najpoznatijih u tom dijelu zemlje, čija je mama odgajateljica i direktorica vrtića, mislila sam da ćemo biti upućeniji u zavrzlame vezane uz predškolsko obrazovanje. 

A kako sam i sama strukom vezna uz obrazovanje, posjedujem određene uvide u prednosti i mane hrvatskog obrazovnog sustava, kao i ideje i nade u bolje obrazovanje. Iskreno, mi smo odabirom našeg vrtića u park-šumi u Splitu bili jako zadovoljni. Ami bi išla u vrtić oko 8ipol ujutro, nahranili bi je (doručak, užina, ručak - menu ne bih ni ja, koja volim organsko, zdravo, zeleno i raznoliko, bolje osmislila), pazili da spava, da se igra i da je na svježem zraku. Jedna od zamjerki je bilo  gledanje televizije pred sam odlazak iz vrtića u kišnim danima, ali probala sam zažmiriti na jedno oko, jer su dva dvorišta (na sjeveru i jugu) bila maksimalno iskorištena čak i zimi, i zbog svježeg zraka djeca su se minimalno razbolijevala. I, naravno, tete i cijelo osoblje su bili super!

A onda smo došli u Čile. Preporukom smo čuli za mali privatni vrtić u koji smo upisali Ami. Svidjela mi se atmosfera i intimnost. Na žalost, ništa od šume i velikih, prostranih dvorišta. Tek sam ovdje shvatila koliko se naši državni vrtići brinu za djecu - ja ovdje svaki dan pripremam i šaljem u vrtić užinu i ručak. 

Već s tri godine sjede u klupama i uče slova

Ali, krenimo od početka. Ono s čime sam bila upoznata o čileanskim vrtićima jest da postoje privatni i državni, državni za siromašnu populaciju, a privatni s izvrsnim uvjetima i izvrsno visokim cijenama. Naravno da to nije sve bilo u potpunosti točno. Cijene i uvijeti se jako razlikuju od grada do grada, a kamoli od regije do regije. Kao što ima i odličnih državnih vrtića, u kojima se populacija razlikuje ovisno o regiji i veličini grada.

 Ali moj problem nije bio samo s kvalitetom predškolskih ustanova, već s njihovim programom. Čileanci, kao i ostatak Južne Amerike, imaju obrazovni sustav sličan američkom. Već od tri godine djeca se upoznaju sa slovima, brojevima, usmenim izlaganjem, pisanjem. Dio vremena se sjedi u klupicama, dio se igra, u nekim se vrtićima i spava popodnevni odmor, ali u većini ne. Naravno, uključeni su i obroci koji se pripremaju u vrtiću ili se šalju od kuće. Čak su i manja djeca, od godinu i pol, uključena u različite aktivnosti kojima im se razvija motorika (rad s vunom, pamukom, komadićima papira, plastelinom, lijepljenje, crtanje...). Pretpostavlja se da djeca ulaskom u prvi razred osnovne škole (sa 6, 6ipol godina) već pišu. To nije obaveza, ali ako su počeli s tri godine, jasno je da će znati pisati. Predškolci obično idu u kinder, koji je vezan uz školu koju namjeravaju pohađati. Tako da s istim prijateljima iz kindera idu u prvi razred osnovne škole koji se nalazi u istoj zgradi, u drugom krilu, čime je promjena vrtić-škola blaža. Ali, to što je dijete pri tom promijenilo dva vrtića, čini se, nije važno.

Pretpostavljam da postoje određene prednosti ovakvog obrazovnog sustava, pogotovo u modernom, natjecateljskom, zapadnom svijetu. Djeca imaju "early start", čime su u boljolj pozicije za stjecanje  budućeg obrazovanje. Problem nastaje sa mnom i onim idejama i nadama koje sam ponijela iz domovina. Došla sam u krivu državu, znam. Ali što ću, kad mi je dijete pola Latina, a ne, na primjer, Skandinavka. 

Djeca moraju biti djeca

Osobno mislim da je taj rani početak nevažan, da više izaziva stres i zamor nego omogućava neki budući uspjeh. Nemam nikakvih studija koje bih vam ovdje predložila, to je samo moje mišljenje. Mislim da djeca moraju biti djeca do kad to mogu. Ionako će u školi naučiti i pisati i čitati. Nijedno dijete nije izašlo iz škole bez da je barem to znalo. Čemu onda inzistiranje na tome u ranoj dobi? Nije mi jasno zašto bi se malu djecu koja žele trčati i skakati tjeralo da sjednu u klupu i pišu? Kako bi ranije bila izdresirana na mirno sjedenje u školi? To je posao učiteljica i roditelja, ali i prirode (sazrijevanje), da ih nauči da sjede sa 7-8 godina. Doduše, i to je diskutabilno, ali nije dio ove teme. 

Tako da sam ja u početku bila protiv klasičnog čileanskog obrazovnog sustava. Nije baš neki početak, ha? Srećom se i Rodrigo složio sa mnom (valjda je i njemu pomisao na razigranu Ami koja naganja psa po dvorištu, a sad je vezana uz školsku klupicu, razniježila čileansko srce) pa smo tražili opcije. Nismo se usrećili. Prvi problem je što smo u malom mjestu pa je izbor ograničen. Drugi, zbog tog malog izbora, broj mjesta u ustanovama je ograničen. Saznala sam da postoje i alternative klasičnom obrazovnom sustavu: Waldorfski vrtić, koji je preskup i prekratko traje i nije priznat od strane države (budem li željela da Ami krene u Waldorfsku školu nakon tog vrtića), i nekakva njemačka škola koja je predaleko, preskupa je i ima listu čekanja. Za dječji vrtić. Lista čekanja. Mislila sam da smo u Čileu, a ne na Manhattanu. Tako da smo i te elitističke priče prekrižili. Onda su nam ostali klasični vrtići s osmostanim programom i ovaj naš, s petosatnim programom. I dalje djeca imaju raspored i uče slova, ali imaju i puno pjevanja, igranja i samo ih je sedam u grupi. 

Sad kad je školska godina pri kraju, čini mi se kao da smo postali obitelj. I dijete zadovoljno. Rekli su da je najbolja učenica, prva je završila udžbenik (da, morali smo joj kupiti udžbenik ), počela je s pisanim slovima. Mene tješi što Ami ima već pet godina pa ako je i uče pisati ne smatram da vrše preveliki pritisak kao na nekim njenim trogodišnjim prijateljima (jedno je dijete zaspalo na klupi dok su učili!).

Uniforme za djecu i aktivnosti za roditelje

Postoji jedan običaj kod Čileanaca kojeg su se Hrvati odrekli, a za koji mislim da je izvrstan. Nošenje školskih uniformi i/ili pregača. Jest, to znači dodatan trošak, ali koliko to samo olakšava posao kod svakodnevnog odabira odjeće za vrtić/školu! Odjeća ostaje čista, a na kraju tjedna perem samo pregaču.

Doduše, u našem slučaju i odjeću, jer se moja kći uspije isprljati kad dođe kući, valjda da bi nadoknadila propušteno iz vrtića, ali to je već naš problem, brže i tome vičnije mame sigurno na vrijeme presvlače svoju djecu.

Primijetila sam da se zahtijeva od roditelja uključenost u sve vrtićke aktivnosti, a njih je mnogo. No, nedavno, kad smo slavili 25. godišnjicu vrtića i imali cijeli tjedan aktivnosti za djecu (priredba i zakuska, posjet divnoj seoskoj školi u srcu prirode, posjet ribljem uzgajalištu, organizirana vožnja vlakićem po cijelom gradu uz pratnju roditelja u okićenim autima i kolektivni sladoled u gradskoj slastičarnici), shvatila sam da se ovako nešto ne bi dogodilo u Hrvatskoj. Barem u našem marjanskom vrtiću. Imali smo i tamo roditeljske aktivnosti. Točno tri. Jer su propisane programom. A ovdje je vrtić sam to organizirao i pokušao uključiti roditelje i djecu u iste aktivnosti. Na kraju smo svi bili zadovoljni. Roditelji i tete malo umorni, ali svi nasmijani i sretni. A valjda je na kraju to najvažnije. 

Kao i sa svim stvarima u životu, najvažnije je naviknuti se na novonastalu situaciju i, uz dovoljno razumijevanja i "openminded" prihvatiti razlike, modificirati nedostatke, ali ostati vjeran svojim uvjerenjima. Ništa lakše, jel da? Dok se to ne dogodi, pisat ću kolumnu i fokusirati se na pozitivne strane daleke, južne zemlje.