U svojoj prvoj kolumni sam pisala o braku, pa ću ovu posvetiti onom što najčešće slijedi iza sudbonosnog DA - trudnoća iliti kako kažu "blaženo stanje". Neću vam pisati ni s jednog stajališta osim sebe kao majke dvoje djece, jer znam da ste manje-više sve prožvakale, i knjige o trudnoći i forume i letke, ali ono što uslijedi nakon što ste na ultrazvuku začule kako mali vlakić u vašem trbuhu lupa sto na sat, ne može se mjeriti, a ni opisati bilo čim.

Oba puta sam plakala kad sam čula otkucaje srca svojih bebica, moje srce kao da bi u istom trenu postalo veće i trenutno napravilo mjesto za malo čudo i da nije tako moguće ne bih izdržala sve što me čekalo devet mjeseci. Davno sam već konstatirala da bi bilo OK kad bi trudnoća trajala naprimjer tri mjeseca, ali ovako je odveć dugo.

Moje su trudnoće bile uredne i odmah moram skinuti kapu ženama koje čuvaju trudnoću, jer hiperaktivna kakva jesam mislim da bih na glavi počela skakati. U početku sam imala strašno istančan osjet mirisa, pa sam danima znala raditi generalku po kući uvjerena da negdje nešto smrdi, onda su me prali hormoni, bacalo me iz ljutnje, smijeha do plača, muž je bio gotovo uvijek kriv za nešto, izdržao je on to kako bi se reklo muški, ali priznao je da je neko vrijeme spavao s jednim otvorenim okom.

Tijelo je pod diktaturom hormona

Kad su prošla prva tri mjeseca stanje se nekako popravilo i jedva sam čekala osjetiti bebicu kako se miče pod rukom. Prva trudnoća je bila relativno mirna, ali zato je drugi bebač nadoknadio sve, lupao je dan-noć, budio me kad bih uopće uspjela malo zaspati. Nisam se mnogo debljala u trudnoćama, ali svejedno nikako se noću nisam mogla namjestiti, spavala sam s jastukom ispod trbuha, iza leđa, ispod nogu, kad bih se konačno nekako utaborila, morala bih na WC. Druga trudnoća mi je bila dosta niska pa je to noćno dizanje krenulo već od početka. U drugoj trudnoći imala sam i Braxton Hicks kontrakcije, koje su dosta neugodne, pa kako se trudnoća bližila kraju stalno sam imala osjećaj da dolaze trudovi. Prvu trudnoću bila sam zaokupljena svojom bebom i trbuhom, pa mi je ta trudnoća izgledala vječna, s drugom bebom je sve nekako brze prolazilo.

Čitala sam jednom da su muškarci u nekom istraživanju istaknuli da ih kod žena najviše fascinira to što mogu biti trudne, a ja mislim da se isto ne bi mijenjali s nama. Trudnoća je sama po sebi veliko čudo i mene, iako sam strukom vezana za medicinu, uvijek fascinira, ali to nije nimalo lako stanje. Tijelo nam se mijenja i mi nikako na to ne možemo utjecati, svi koji misle da se može utjecati jako se varaju, udebljat ćete se koliko vaše tijelo bude htjelo, a ne vi, izgledat ćete kako vaši hormoni budu diktirali, osjećat ćete se nekad loše, nekad dobro, a nekad će se to izmjenjivati brže od cijene goriva u Hrvatskoj. Reći ćete kao i ja mnogo puta tijekom trudnoće "Eh kad ću više roditi da se naspavam", a zapravo to kako spavate tijekom trudnoće još je dobro prema onome što slijedi kad malo čudo stigne kući.

Reći ću vam iskreno bude li ikad istraživanje, ja ću reći da me kod žena najviše fascinira to što uvijek imamo neku svoju skrivenu snagu. Biti trudna, roditi i u istom trenu kad dobijemo svoje dijete zaboraviti na bol, noćima ne spavati, ostati posvećena svom djetetu čitav život jer koliko god imali godina oni će uvijek biti naše bebe. I naposljetku, sve ćemo kad nas pitaju "Kako je?" reći "Nema ništa ljepšeg od toga" i što je najbitnije, mi doista tako mislimo.