U zadnje vrijeme često se zapitam - jesam se li u život ikad ovoliko smijala? I prijatelj je neki dan komentirao: "Karina, otkad te znam (a znamo se ohoho godina) nisam još doživio da se toliko smiješ. Kako je tebi dobro. Ti blistaš..." Nemojte sad misliti da sam prije bila oštrokondža, rospija, ali ovi trudnički hormoni mi očito gode. Mislim si, kad bi mogla dijeliti te hormone, kako bi svijet bio divan.

A trbuščić iz dana u dan raste. To je potvrdio i moj liječnik na zadnjem pregledu. S osmijehom na licu sam gledala u ekran dok je doktor ultrazvukom šetao po trbuhu. Mala glavica i ručice koje se maze po licu... To me toliko raznježilo da su mi se i oči zacaklile od suza koje su se odjednom skupile. U tom trenu, kao da je sve stalo, ništa nisam čula, samo sam gledala svoju bebicu i mislila - još malo i ovo divno stvorenje će maziti moje ruke.

Odjednom me glas liječnika vratio u stvarnost pitanjem: „Želiš li znati spol bebe?" Zastala sam, iako sam odmah znala da želim znati. Ni suprugu ni meni nije bilo važno je l' dečko ili curica, samo da je živo i zdravo. Nismo od onih koji će bojati sobu u rozo ili plavo, kupovati robicu... Uživamo u trenutku i čekamo ono najljepše u životu... „Želim znati je li cura ili dečko“, rekla sam. Prošetao se ultrazvukom malo po trbuhu, zastao i prstom pokazao na ekran. "Vidite ovo. To je.... " Za sad to ipak neću podijeliti s vama, još neko vrijeme će ostati tajna...

Dan mi je proletio u sekundi. Jedva sam čekala da mi suprug dođe doma s posla. Već je bilo dosta kasno. Čim je došao, uz šalicu Bianke, krenula sam s prepričavanjem dana. Nije bilo straha kako neću moći zaspati – osim možda od uzbuđenja...