Svi mi volimo svoju djecu. Svi želimo zaštititi svoju djecu. I to tako treba biti. No, gdje je granica između volim te i štitim te i napravit ću od tebe osobu koja se ne bori za sebe i čeka da ja sve riješim u njeno ime? Što napraviti ako se naše dijete svađa u parku?

Uvijek su mi ta pitanja jako diskutabilna i čak nisam sigurna da postoji univerzalan odgovor. Mišljenja sam da s djetetom treba razgovarati. Uvijek i o svemu. Nisu oni baš tako mali da ne kuže kako stvari funkcioniraju. Treba im biti podrška uvijek.

Ali ne na način 'Ti si bolji od drugih i uvijek si u pravu' već na način 'Ovo nije bilo ok što si napravio jer si uvrijedio prijatelja, ali vjerujem u tebe da ćeš drugi puta bolje'. Dati djetetu primjer kako se osjećalo kad je njega netko uvrijedio.

Ono što nipošto ne bih činila kad je moje dijete u pitanju je da ga posramljujem pred svima. Da udaljiti, da popričati, da tražiti ga da se ispriča, ali NIKAKO ne vrijeđati pred drugima. 

Djeca traže pažnju pa makar i negativnu

Djeca traže pažnju. Na bilo koji način. Djeca rade stvari koje nisu u redu. Jer tako dobivaju pažnju. A bolja je bilo kakva pažnja, makar i negativna. Bolje i to nego izostanak pažnje.

Ima kod nas u parku jedna djevojčica koja uvijek pakosti drugima. I to ponekad na vrlo ružan način. Ne zato jer je zla. Već zato jer treba pažnju. A ne zna kako drugačije tražiti. Mama radi, tata radi, drugo dijete je veliko i ona je – sama. 

Kad takvo dijete uvrijedi baš naše dijete najlakše se ljutiti. No ako sagledamo širu sliku vidjet ćemo da to dijete traži pripadanje. Da traži ono što vaše dijete dobiva na dnevnoj bazi. I onda stvari prestaju biti crno-bijele, je l da? Jednom mi je jedna mama rekla kako su djeca kao kaktusi jedni prema drugima. I to je uistinu tako.

Naravno, ne trebamo tražiti od naše djece da se igraju s mališanima koji rade probleme zato što im treba pažnja, nije na nama da odgajamo i reguliramo djecu koja nisu naša, ali možemo u njima, vlastitoj djeci razvijati senzibilitet da stvari nisu crno bijele i da nisu jedni loši, a drugi dobri. Jer svatko ima pravo na pogrešku.

Svi mi se ponekad možemo naći u situaciji gdje ćemo uvidjeti da naš način odgoja možda ne funkcionira na svim poljima. No, radimo sve iz srca i najbolje što znamo i to je jako važno. Isto kao i priznati si ako pogriješimo. Pa pokušati drugačije. Isto je i s djecom.

Ne smijemo osuđivati sebe. Nemamo pravo osuđivati ljude oko sebe. Jer ne znamo koja je pozadina njihove priče. Ali smijemo učiti svoju djecu da poštuju sebe, ali ne etiketiraju druge. Da ne moraju voljeti sve. Ali da trebaju poštivati različitosti. I kloniti se ljudi koji za njih nisu dobri. Baš kao i mi odrasli.