Znate li onaj osjećaj, kad imate loš dan, skupi se svega pomalo i život nije najugodniji u tom trenutku? Kada se osjećate bespomoćni i ranjivi? I jedva čekate doći kući u svoja četiri zida. 

Znate li onaj osjećaj koji traži samo da vas netko malo drži u zagrljaju? Da osjetite nečiju prisutnost, bliskost. Da vas utješi i kaže: "Sve će biti OK." 
Ne mora ništa promijeniti. Ne mora ništa posebno napraviti. Osim biti tu.

"Ponekad" dani

Moje kćeri imaju 4 i 8 godina. I još uvijek spavamo zajedno. Eva (4) spava stalno sa mnom, a Lucija (8) nam se ponekad pridruži. Istina, vrlo rijetko, ali još uvijek povremeno ima tu potrebu.

Obično se prije spavanja sve tri poškakljamo, pomazimo, pročitam im priču za laku noć, i onda Lucija, nakon obavezne puse, ode u svoj krevet. Međutim, ponekad, kao neku večer, kaže da bi ostala s nama. Jer taj dan je jednostavno bio drugačiji od ostalih. Baš taj dan je iz škole došla loše volje. Ili se na ritmičkoj gimnastici nešto ružno dogodilo. Ili je Eva upalila soba koji pleše i koji ju uvijek podsjeća na tatu.

I iako ju vrlo često pitam kako se osjeća, što se dogodilo i mogu li joj pomoći, ponekad ne želi razgovarati o tome. I iako bih ja najradije da odmah sve riješimo, učim prihvatiti da ona ne želi razgovarati ili čak ne može. Ponekad je samo šutljiva, loše volje, nespremna za suradnju oko svakodnevnih aktivnosti, impulzivna i lako se rasplače. I najčešći odgovor koji tada čujem je: "Pa loše sam volje!"
I tih, (ponekad) dana, Lucija treba svoju mamu više nego inače. 

Hladni poplun

Tada mi, nakon čitanja priče, kaže da bi ostala s nama u krevetu. 
A ja, ponekad, ne reagiram odmah na to. Ako nisam dobro čula. Ili mi je pažnja usmjerena na Evu koja umorna cvili da još ne bi išla spavati. Ili već razmišljam o sljedećem danu i svim obavezama koje me čekaju.

I onda, kao neku večer, ipak ode u svoj krevet. I ja čujem kako se iz njega nešto ljuti. I plačnim glasom gunđa da joj nisam već dugo promijenila poplun. I da joj je ovaj prehladan. I da Eva i ja imamo ljepši.

Tada vratim pažnju na nju i pitam ju: "Oprosti Luce, možda te nisam dobro čula, kaj ti želiš večeras spavati s nama?" A ona razvuče lice u osmijeh i samo uskoči u naš krevet. 

Topla mama

I ja ju, opet, pitam, kako joj mogu pomoći, a ona me samo zagrli i zavuče svoje noge između mojih. Stisne me tako da osjećam svaki dio tog malog dječjeg tijela. I njeno srce kako kuca uz moje. 
Osjetim njen dah uz svoj, i kako joj se tijelo polako opušta u mom zagrljaju. I dok pada u san, čujem ju kako mrmlja: "Mama, tako si topla."
A ja ju ljubim u čelo. 

I razmišljam o tome koliko ljubavi ima između nas. I kako je ponekad zagrljaj i zajedničko spavanje najveća ljubav koju u tom trenutku mogu dati.
Jer ne mogu promijeniti konflikte u školi. Ne mogu se vratiti u gimnastičku dvoranu i spriječiti loše trenutke. Ne mogu joj dati njenog tatu na onaj način na koji ga treba.

Ali mogu biti tu.
Prihvatiti. Utješiti. Zagrliti. I ne pitati previše. 
Pokazati da ne mora biti sama u "ponekad" lošim danima. I da su i oni potpuno OK.

I ja trebam svoju mamu

Znate li onaj osjećaj kada imate 41 godinu, a osjećate se kao da imate 5? 
Znate li onaj osjećaj, koji si možda i ne želimo priznati, i koji kaže: "Nije bitno koliko godina imam, kada se loše osjećam, trebam svoju mamu."
Znate li ga? Ja ga dobro znam.

Ponekad baš u tim trenucima nazovem svoju mamu. Samo da joj čujem glas. 
A puno češće taj glas može biti moj partner, sestra, prijatelj ili prijateljica.
I upravo zato jer smo dovoljno veliki, u tim trenucima više ne tražimo svoju mamu, ali topli zagrljaj, koji može biti tu, a ne pitati previše, svima nam treba u našim "ponekad" danima.