U lunaparcima ne volim ništa osim ringišpila. To je ipak ljubav iz djetinjstva. Sve ostalo: buka, loša glazba, ustroj star pola stoljeća, čudnovata lica..., ništa od toga mi ne odgovara. Sve više uviđam da je to stvar godina jer moja djeca ga vole. I tako ga već puna dva dana (za)obilazim da bih na koncu ipak popustila.

"Tri karte za vlakić, molim. Pa još dvije za one autiće što lete. A jel' može ova najmlađa kćer možda gratis? Nema ni dvije godine." Tako to zvuči kad jednom zakoračite u lunapark.

I dok se cure vozaju, ja pomalo sramežljivo, kriomice promatram 'te' ljude. Onaj najsigurniji u sebe sigurno je glavni i pomalo mi je smiješan. Ali još ga ne mogu 'smjestiti' pa mi je malo manje smiješan. Onako proćelav s nekoliko pramenova puštenih iza, čudnovato pošišane brade i ogoljenog pivskog trbuščića.

Oni se ne smiju strancima 

Za blagajnom sjede i dvije žene. Jedna mi izgleda lokalna, s mora, a druga, nešto mlađa, bezobrazno je nezainteresirana, hladna i samouvjerena. Ne zanima je previše ni ova prodaja karata koje prodaje. Pojavljuje se i treća ženska osoba, vjerojatno 'kraljica' majka i supruga, koja izlazi odakle je maloprije izašao i onaj glavni. Gospođa srednjih godina, pomalo posustala od života i ideje da je se čuje. Vrzma se tu, ne zna jel' bi naprijed ili nazad, ali tu je. I ima nekog utjecaja nad ovim mlađima, dok je od neke suvisle komunikacije s 'glavnim', čini se, odustala.

Pokupovala sam tako sve te karte i dobila čak i ovu jednu gratis, a 'glavni' je ipak naglasio da je to samo za prvu vožnju. Zapravo nisam ni očekivala da će na to pristati, niti sam se namjeravala gorljivo za to boriti pa sam se nekako ugodno iznenadila. Odmah mi je onaj glavni izgledao milije pa sam mu se čak i nasmijala. A oni? Oni se izgleda ne smiju mnogo. I nije to samo zbog užicane karte gratis. Oni se smiju drugačije, a strancima rijetko (i po tome zaključujem da je ova jedna lokalna).

Vozikale se tako cure na svakoj starudiji lunaparka bezobrazno kratke tri minute, a vratili smo se i drugi dan. Ovaj put s pojačanjem. Stigao je tata. Tata uzima stariju i s njom odlazi na one autiće 'sudarače', dok ja s ostatkom cura obilazim autiće koji se tupavo pomiču gore dolje vrteći se u krug. Sve cure, uključujući i tatu, uživaju. I to je jedino što me u lunaparku veseli. Dok čekam da se oni izvozaju, nastavljam promatrati onaj 'drugi' svijet. Te malo drugačije ljude.

Zgodna mlada žena, prekrasnog lica (mnogo bolja varijanta Beyonsice) kruži uokolo s psićem uredno privezanim povodcem. Promatrala sam je više zbog ljepote i sređenosti kojom je odskakala od okoline, ni ne sluteći da je i ona dio 'ekipe'. "Vrati se mami u kombi!", zapovjednim će tonom jednom od brojne dječurlije koja je polupodivljalo trčkarala uokolo. Čak je i odjevena s poprillično stila. Primijećujem kako je ponosna i svjesna svog izgleda te je pokušavam smjestiti u tu 'njihovu' priču.

Smucao se ovuda i dečko od kojih dvadesetak godina, zalizane i sjajne crne kose, u prpijenoj majici sa zlatnim lancem oko vrata. No nije to ono što ga je činilo zanimljivim. Tu je bio taj smireni pogled, lagane kretnje, sigurnost i samodopadnost. Gotovo brandovska (op. a. Marlon Brando). Imate osjećaj da ga ništa i nitko ne može izbaciti iz te mirnoće.

Tko su ti ljudi? Što im je u glavi? O čemu sanjaju i čemu streme? Od početne nezainteresiranosti i gotovo odbojnosti, odjednom sam o njima željela saznati sve!

Ne želim predrasude u svojoj butigi!

Zvonio je kraj vožnje pa s curama odlazim potražiti ostatak ekipe. Čekamo da završi i njihova vožnja pa se polako okupljamo za polazak kući. Kad sasvim neočekivano netko naglim pokretom, gotovo grubim, hvata supruga za nadlakticu. Onako, kao izbacivač nekog uvaženog kluba. Jednim okretom glave, smrtno ozbiljnog pogleda, upućuje supruga prema blagajni. Neodgodivo. Svi se okrećemo u smjeru ogromnog kombija. A tamo, za previsokim pultom preko kojeg stignem proviriti tek nosom, osjećam se baš kako i dolikuje situaciji - kao Pinocchio koji je pobjegao iz škole u lunapark radi zle i naopake zabave i gdje sve kreće po zlu.

"Nisi platio?", izustim oprezno i pomalo uvrijeđeno. Jer proteklih sam se dana nekako stalno smucala uokolo, žicajući još i gratis vožnje, a sad ispada da ne želim platiti.

Kad ono, za blagajnom nam se smješka ona 'lokalna', pružajući nam u ruke nekoliko povećih novčanica. A suprug mi odgovara:
"Ma ne. Žena nije imala sitnog da mi vrati kad sam plaćao karte prije vožnje."

Dakle, dragi moji, ja ne želim predrasude u svojoj butigi (kući), a vi kako želite. Ima ljudi svakakvih, nikakvih i nekakvih. I ja sam među njima. I ne moraju mi se svidjeti svi pa ni većina, ali svojoj djeci želim da stavove ni o čemu NE grade bez čvrstih argumenata i dokaza, a najmanje o ljudima.

Čitamo se i crtamo...