Ma, ti ćeš to izvalit ko iz torbe! – bila je najčešća reakcija mojih doma i sviju onih koji su me s trbuhom većim od mene same viđali kako trčim na sud, primam klijente do 8. mjeseca trudnoće, gegam se po plaži i plivam po sat vremena čak i u danima kada sam prevalila službeni termin. A uzevši u obzir da se prije 8 godina moj princ rodio teži od 4500 gr i dug 55 cm, stvarno sam i sama tako mislila, da ću roditi između dva kašljanja. Tim više što je po prognozama bila ovaj put curica s niti 4 kg. O, kako sam se grdno prevarila…

Kao prvo, prva trudnoća i druga trudnoća kada doma već imate svoju stariju radost, sasvim je druga stvar. Posebno kada je to ultra-aktivni prvašić kojem se baš nekako i ne da pisati domaći rad, kojem sad nije jasno kako je mama prošlog ljeta s njim mogla skakutati po trampolinu, kako ga je ko od šale pobjeđivala u trkama, valjala se s njim po podu i krevetu i igrala "Ćorave babe?! Kako sad ne možemo ništa? Ma niti ne možemo otić na našu standardnu zabavu od 1 h ludovanja na aqua-parku? Ma daj, mama, baš si neka!", bila je rečenica koju sam (osim one iz uvoda priče) čula najviše puta prošlog ljeta.

Trudnoća je, izuzevši, objašnjavanja i nagađanja s malim princem, prošla vrhunski, aktivna do zadnjeg dana. Ali porod…. Uf, uf, uf... i pritom ne mislim na ritam disanja između trudova jer pauza između istih uopće nije ni bilo.

Moja dva poroda nemaju veze jedan s drugim

Neću ići u prevelike detalje da ne obeshrabrim sve one koje su u slatkom iščekivanju, posebno što je stvarno za svakoga to izrazito osobno iskustvo. Čak i moja dva poroda nemaju veze jedan s drugim. Porod s Markom je bio dječja igra u usporedbi kako je to izgledalo prije dva mjeseca s mojom princezom. I stvarno je istina ono što kažu da na sve to zaboraviš kada vidiš svoje malo sunce živo, zdravo i savršeno.

Prvi porod je bio u Makarskoj, malo rodilište, kao privatno, tog sam dana bila jedina rodilja, cijelo vrijeme oko mene dvije sestre i doktor, dodavali mi vode, držali me za ruku, donosili mi novinu za čitanje. Nakon dva tjedna sam izgledala kao da nikada nisam ni rodila. Ah, dobra stara vremena.

Kako je naše rodilište u Makarskoj zatvoreno nakon Markovog rođenja, ovaj put nas je čekala vožnja do splitskog rodilišta, i to ni više ni manje nego 65 km. Sva sreća da je to bilo po noći, jer da smo slučajno zapeli u ljetnoj koloni, mala bi bila rođena „na zadnjem sjedištu moga auta“. Primljena u splitsko rodilište oko 2.30 h, trudovi su dolazili u luđačkim valovima, na više je to izgledalo kao plima koja je došla i ne prolazi, nego kao neki „valovi“ kako su to opisivali u nekim trudničkim časopisima. Ma koji valovi…

I još kako je ono pisalo u tom istom časopisu, pitajte sve što vas zanima, ne pristanite na procedure koje ne podržavate, neka vam doktor i sestra sve objasne što vas zanima o porodu i kroz što prolazite. Hahaha, koja šala! Barem u ovoj smjeni u kojoj sam ja došla roditi.

Došla, pitali me podatke, legli me u boks, ja cijelo vrijeme u trudovima, nisam se sjetila ni kako se zovem (i to s dva prezimena, bez crtice), a kamoli kakva me procedura čeka, ni dan danas ne znam kako se zove doktorica koja me porodila. Izvadili su mi krv, svakih pola sata bi me netko od njih povirio s uputom, ajde na desni, ajde na lijevi bok. Nisam baš pojma imala što se događa ni što dalje očekivati. A i da sam od bolova mogla nekoga nešto upitati, nisam imala koga.

Tati nisu dali da uđe u rađaonu sve do izgona

I tako, moja Adriana i ja prepuštene same sebi, disale smo i disale, molile sve anđele da to sve skupa što prije završi. Što je najgore, tata S. je imao potvrdu za prisustvo porodu, ali zamislite čuda, nisu mu dopustili da uđe u rađaonu sve do 10 min prije samog izgona. Pa što će mi onda?! A u vrijeme kada nisam mogla niti dobaviti bocu vode ni imati ga pri ruci jer od straha i boli nisam skoro mogla ni disati, on je čekao vani u autu. Svašta! To bi valjda bila ta neka moderna medicina, nemam pojma.

Tako da od tate kao društva u rađaoni nažalost ništa od potpore za vrijeme trudova jer kad su mu već dozvolili da uđe, ja sam bila izvan sebe od bolova, urlala ko na Euroviziji i skoro da ga nisam ni primijetila da mi stoji desno od glave. Tako da za sve mame koje nisu sigurne žele li tatu na porodu, a rađaju u „mojoj smjeni“ splitskog rodilišta, nema vama osobno od toga apsolutno nikakve pomoći. Ali kada tate vide koja je hrabrost potrebna za to sve izgurati, porastemo im u očima, ma barem za malo. A sigurno se nakon toga zapitaju i kako je bilo njihovim mamama donijeti ih na svijet. Samo tada se može shvatiti pravo značenje izraza „porođajne muke“.

Derala sam se iz petnih žila "Nikad više!"

Da, da, sad mi padaju na pamet sve one moje izjave kako nema ništa od urlanja na porodu, da time samo živcirate osoblje rodilišta i druge rodilje, da se time samo gubi nepotrebna snaga i da apsolutno samo odmažete, a ne pomažete ni sebi ni bebi. Hahaha! Ima u nas dobra izreka „Ko se ruga, poseru ga!“

E, pa tih se mudrosti o ne-vikanju nisam sjetila svojedobno 22.rujna 2016. između 4.30 i 5 h u boxu broj 5 splitskog rodilišta. Ma derala sam se iz petnih žila, zapomagala i vikala S.-u „Nikad više! Nikad više!“ Moram priznat da dvije babice i doktorica koji su zadnjih 15 minuta prije poroda odlučile ipak nas počastiti svojom cijenjenom nazočnošću, nisu previše obazirali pozornost na moju kuknjavu i dernjavu. Tu i tamo bi mi rekli „još malo, još malo“, a da se svemu bliži kraj skužila sam kada su me dolje zalili nekom toplom tekućinom navodno da manje popucam (nije baš pomoglo!) i upalili veliki reflektor da cura izađe u javnost u velikom stilu.

Prvi put mama djevojčici

I stigla nam je, cura za 5 u boxu br. 5 u 5 h ujutro tog predivnog dana kada sam prvi put postala mama djevojčici. I sada dok ovo pišem, toplo mi je pri duši i cakle mi se oči.

Dakle, istina je, boli i grozno je. I bilo je čak brzo gotovo u usporedbi s nekim drugim pričama u kojima su mame satima i satima prolazile kroz ono što je kod nas trajalo tek nešto više od 3 h. I istina je isto tako da to nitko ne može odraditi oko nas, same moramo to progurati, disati, urlati, zapomagati ili patiti u tišini. I baš kad mislite da više ne možete izdržati, začujete onaj najljepši zvuk – prvi plač vaše bebe.

Vjerujem da svaka od nas koja je urlala na porodu strahovito ide na živce bolničkom osoblju, koji su se tog dana već svega nagledali i naslušali. Ali koja topla riječ, koja rečenica ohrabrenja, koji osmijeh ili pitanje „mogu li vam nešto dodati ili pomoći“ ne košta ništa, a ženi koja u tom trenutku prolazi kroz jedan od najvažnijih, ali i najbolnijih i najrizičnijih događaja u životu, puno bi značilo.

Pa, drage mame koje ste u slatkom iščekivanju, tatu pod ruku s vama u rađaonu, ako imate mogućnost, inzistirajte da bude s vama od početka (ako rađate u splitskom rodilištu), ponesite vodu, dobro raspoloženje i spremnost na podnošenje prilične količine boli. Ali paketić koji će s vama izaći iz rodilišta koji dan kasnije vrijedan je svega toga.

Ok, nije baš sve tako idilično. Izlaskom iz rodilišta neke muke su završile, ali neke druge vas tek čekaju. No, o tome drugom prilikom.