Krivnju, taj neugodan osjećaj da nešto radimo krivo ili pogrešno, protiv pravila, onako kako ne treba, vjerojatno smo svi iskusili. No, je li izražen osjećaj krivnje obavezan pratitelj majčinstva?  Mnoge majke potvrdno će odgovoriti na ovo pitanje. Neke od njih reći će da ne postoji više vrijeme kada se ne osjećaju krive. No, može li majčinstvo proći bez tog osjećaja, odnosno što možemo napraviti kada se taj osjećaj pojavi?

Uistinu, mnogo je "razloga" zbog kojih se majka može osjećati krivom: Posvećujem li dovoljno vremena djeci? Jesam li dovoljno s partnerom i njegujem li i naš odnos? Jesam li dovoljno dobra na poslu? Kakva sam kao domaćica? Brinem li dovoljno i dobro o djeci? A prijateljstva i društveni život? Povoda ima mnogo! 

Uvijek nešto trebam, moram...

Mnoge majke rastrgane su između zahtjeva i obaveza koje sa sobom nosi majčinstvo te želja i potreba okoline. Radeći jedno, majka misli na ono drugo što još nije napravila, a udovoljiti svim zahtjevima nije lako. I tada na površinu izlazi osjećaj krivnje – nešto ne radim dobro, nisam dovoljno dobra. Uz udovoljavanje svim zahtjevima i ulogama koje ima, nerijetko uopće ne misli na sebe. Vlastita htijenja, one sitnice koje bi možda htjela napraviti samo za sebe, želja da udovolji sebi (ako je nje uopće i svjesna) obično je jako nisko na listi prioriteta.

Što se to dogodi kada žena postane majka? Od kuda ta potreba da ispuni sve što okolina, a često i ona sama, očekuje? Od kuda dolazi osjećaj krivnje? Krivnja je obično rezultat nerealnih očekivanja odnosno visokih očekivanja (prema sebi) koja teško možemo ispuniti. Ona je rezultat toga kakvi moramo ili trebamo biti, odnosno onog što moramo i trebamo ili ne trebamo raditi. 

Korijen krivnje je u našem djetinjstvu

Način kako se ponašamo, djelujemo i razmišljamo danas, naučili smo još davno, u djetinjstvu. Naučili smo da trebamo biti "dobri i pristojni", "lijepo se ponašati", da trebamo raditi ono što je "ispravno", a kako bi dobili naklonost i prihvaćanje od strane nama važnih osoba, prvo roditelja, a zatim i prijatelja, partnera i drugih. 

Kada dijete učini nešto loše, na primjer povrijedi nekoga, okolina ga uči da takvo ponašanje nije u redu. Kada dijete prijeđe granice primjerenog i razočara druge, osjeća sram. I krivnja i sram osjećaji su koji se javljaju kada postoji prijetnja osjećaju vlastite vrijednosti. Kada su primjereni situaciji i kada nisu prejaki za dijete, oni će biti normalni dio životnog iskustva svakog pojedinca.

Navika da ispunjavamo tuđa očekivanja

No, često se u djetinjstvu dogodi da se umjesto konkretnog ponašanja, krivnja i sram usmjere na cijelu osobu i tako osoba počne osjećati, ne da je njeno ponašanje bilo neprimjereno, već da je ona sama, kao život biće: kriva, neprimjerena, da nije vrijedna, prihvaćena ili voljena. Tako dijete uči da se treba ponašati onako kako drugi (u početku roditelji, a kasnije i ostali) smatraju da je primjereno, ako želi biti prihvaćeno, voljeno i vrijedno. Nastaju mnoga ograničenja u ponašanju i "navika" da ispunjavamo očekivanja drugih i ponašamo se onako kako mislimo da treba.  

Neupitno je da roditeljska odgovornost postoji i da nije mala, no mnoga očekivanja ne samo da nam nameće okolina, već i mi sami. Ono što najčešće radimo je da se uvjerimo da je dobro da osjećamo krivnju, jer što bi tek bilo kada ju ne bismo osjećali? To bi značilo da nam nije stalo do drugih, da ne brinemo dovoljno. Tako bi krivnju mogli iskoristiti kao "opravdanje". No takav način razmišljanja u stvari ne umanjuje naš osjećaj i od njega se ne osjećamo bolje. 

Kako se nositi s osjećajem krivnje?

Pravi put, bio bi prihvatiti osjećaje, pa tako i osjećaj krivnje, koji nam se javljaju u situaciji u kojoj se trenutno nalazimo: Ostanite s tim osjećajem i promatrajte što se događa u vašem tijelu, koje misli vam se javljaju. Što bi to morali ili trebali napraviti, koja očekivanja niste ispunili. Zapitajte se tko kaže da sve mora biti baš onako kako ste zamislili, od kuda ta očekivanja dolaze. Koje su ideje i vjerovanja u podlozi. Razmislite je li to uistinu vaš odabir ili radite nešto kako bi ispunili vlastitu ili nečiju tuđu sliku o sebi, a ne uistinu ostvarili sebe. 

Kako bi promjeni mogli dopustiti da se dogodi, nužno je prvo vidjeti i prihvatiti situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, biti svjestan sebe i sadašnjeg trenutka te onog što danas jesmo (a ne kakvi moramo ili želimo biti). 

Razmislite koje su vaše potrebe i želje u trenutnoj situaciji, što vama treba. Kada znate što vam je potrebno, pobrinite se da to i dobijete. Poduzmite konkretne korake. Umjesto da pospremate, legnite i odmorite se. Zatražite nekoga da pričuva vaše dijete, dok se odmarate, čitate ili ste na polusatnoj šetnji. Razmislite od koga možete tražiti pomoć oko npr. zadaće vašeg školarca ili prepustite djetetu odgovornost oko školskih obaveza, jer ona uistinu i jest njegova. Očekivanje da će drugi znati što nam treba i da su nam dužni to i dati nije realno! Sami smo odgovorni za sebe i svoje potrebe.

Pobrinuti se za sebe naša je odgovornost

Realizirati sebe i svoje potrebe ne znači da ne uzimate u obzir potrebe drugih, ne znači da druge ne poštujete. To samo znači da poštujete i sebe i prihvaćate odgovornost za svoj život. 

Životna istina, koje često nismo svjesni, je da čineći jednu stvar, radeći nešto za sebe, nismo realno u mogućnosti napraviti nešto za druge i obrnuto: čineći za druge nismo u mogućnosti napraviti nešto za sebe. Točno je da se neću moći posvetiti djeci ako odaberem čitati knjigu pola sata. Ili da neću moći pospremiti stan ako se odlučim odmoriti. I obrnuto, neću se moći odmoriti ako pospremam stan. No kako bi osoba bila sretna i zadovoljna, važno je da slijedi sebe, svoje potrebe i želje, a ne da se neprestano prilagođava drugima i ispunjava samo njihova očekivanja.

Oslobodite energiju za nove stvari

Svjesni ove egzistencijalne realnosti i prihvaćajući je u potpunosti kao dio života, možemo svjesno birati što ćemo raditi u određenom trenutku te preuzeti odgovornosti za vlastiti život, pa tako i za posljedice koje naš izbor nosi. Posljedice možda neće uvijek biti ugodne. Na primjer, vjerojatno će nam biti teško prihvatiti činjenicu da ćemo propustiti mnoge trenutke sa svojom djecom ukoliko radimo cijeli dan. No to je realnost i posljedica izbora koji smo učinili (iako nam se ponekad čini da izbora nije bilo). Ponekad će nam jedino preostati da prihvatimo gubitak i odžalujemo ga: da, izgubit ćemo neko vrijeme s djecom ukoliko radimo, ili ćemo izgubiti priliku i mogućnost napredovanja i razvoja karijere ako ostanemo kod kuće s djecom. I stvarno, često "dobijemo" jedno, a "izgubimo" drugo! 

Prihvaćanje situacije kakva trenutno je, preuzimanje odgovornosti i svjesni izbori koje činimo, daju nam osjećaj kontrole u životu. Daju nam novi smisao. Energiju koju smo ranije trošili na krivnju, sada možemo koristimo za aktivno sudjelovanje u svom životu. Više nismo samo pasivni promatrači koji reagiraju na ono što im se događa. Postajemo aktivni sudionici i kreatori vlastitog života!