"Kada vam dijete boluje od dijabetesa, najvažnije je od malena stvoriti odnos pun povjerenja kako biste bili sigurni da vam dijete neće poskrivećki nešto pojesti. Ja znam da moj Teodor neće. I zbog toga sam jako ponosna na njega", kaže Darija Mejovšek, mama osmogodišnjeg Teodora kojemu je dijabetes tip 1 dijagnosticiran kada je imao samo 18 mjeseci. Ona je članica Društva roditelja, liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika za pomoć djeci i adolescentima oboljelima od šećerne bolesti "Veliki za male sa šećernom bolešću", koje organizira humanitarnu akciju "Trčanjem mijenjamo dijabetes – Mladi za mlade".

Najprije su mislili da je riječ o običnoj virozi, a kada mu se pojavio jak pelenski osip od slatke mokraće, nije bilo sumnje da je riječ o dijabetesu. Mami ovog odgovornog malog sportaša tada se, kaže, život potpuno promijenio. Morala je prestati raditi te je do Teodorove sedme godine koristila dopust za njegu djeteta s posebnim potrebama.

"S tako malim djetetom bilo je jako, jako teško i naporno. Morao je primati terapiju u točno određeno vrijeme, a to znači i danju i noću. Nekad sam ga čak znala noću buditi jer je morao jesti, pa je jeo u polusnu, bez da je uopće bio svjestan što radi", objašnjava Darija kako izgleda život s dijabetesom. Teodorovu bolest ona naziva članom obitelji.

Išla sa sinom u školu

"S njim morate srasti. Tek kada dijabetes potpuno prihvatite, stvari sjedaju na svoje mjesto. Moram reći da to nije samo bolest pacijenta, već obitelji i okoline koja se treba pobrinuti za pacijenta ako se radi o djetetu i preuzeti dio brige", napominje Darija. A Teodorova okolina za njega se jako dobro brine. Kada je krenuo u prvi razred, Darija je sa svojim sinom dva mjeseca odlazila u školu kako bi bila sigurna da se Teodor može sam za sebe brinuti. Budući da ovaj osmogodišnjak ima inzulinsku pumpicu, educirala je njegovu učiteljicu o tome kako ona funkcionira. Osim toga, izuzetno je bilo važno i da se školska kuharica educira o tome kako se Teodor mora hraniti.

"Kuharica je morala točno znati što Teodor može jesti i prije svakog obroka morala je vagati hranu kako bi on mogao prilagoditi količinu inzulina u pumpici. Osim toga, Teodorovim prijateljima iz školske klupe odmah sam pokazala kako izgleda kada se mjeri šećer. Sve ih je zanimalo. Djeca su divna i nikad mu se nitko nije smijao. Paze ga, ne smetaju ga dok mjeri šećer, a vrlo su brzo shvatili koliko je bitno da ga ne traže njegove slatkiše i ne nude mu svoje", pohvalila je Darija mališane iz Osnovne škole Ljubljanica.

Cijela obitelj sudjeluje u dijabetesu

Napominje kako je njezin sin unatoč svojoj bolesti sasvim normalno dijete i da želi da ga njegova okolina tako i doživljava i prihvaća. Inzulinsku pumpicu, koju je dobio dok je imao četiri godine, skida samo prilikom kupanja, plivanja ili bavljenja sportom.

Kod djece koja boluju od dijabetesa, objasnila nam je mama osmogodišnjaka, najbitniji su prije svega inzulin i pravilna prehrana, ali i bavljenje sportom. Već s tri godine Teodor je tako počeo vježbati gimnastiku, od četvrte judo i karate. Sada, uz judo i gimnastiku, igra squash.

"Teodoru je sport kao pranje zubiju, nešto što radi svakodnevno. Svjestan je i toga da se mora zdravo hraniti, a zdrava prehrana jedna je od prednosti dijabetesa", kaže nam Darija. Napominje kako je vrlo bitno da cijela obitelj sudjeluje u toj bolesti te da je ponosna što je njenu obitelj dijabetes uspio još više povezati.

Saznajte kako se možete priključiti humanitarnoj akciji "Trčanjem mijenjamo dijabetes – Mladi za mlade".