Nakon što sam tri tjedna provela na godišnjem odmoru sa svekrvom i svekrom i svoje dvoje od troje djece, otišla sam na godišnji odmor u drugi grad s najmlađom kćer. I to sam smatrala svojim godišnjim odmorom. 

Kao najmlađe dijete u obitelji, Marina (22 mjeseca) nije često imala priliku biti sama sa mnom. A još manje u nekom opuštenom okruženju na duže vrijeme. Naši dani na "godišnjem" započinjali su buđenjima i maženjima u kasne jutarnje sate, u zajedničkom krevetu, udovoljavanjem treniranju autoriteta dvogodišnjakinje nad mamom (tako slatkom). Da, slatko je kad unaprijed znaš što ono znači za nju i njezin razvoj jer sam s prvim djetetom sam strahovala da pretjerano udovoljavanje dvogodišnjaku pretvara dijete u najmanju ruku u diktatora.

Nakon maženja, noseći je u naručju, redovito tražimo hranu po frižideru. Ako nam se ne jede, ne jedemo. Ako nam se ne piški, ne piškimo. Nas dvije sad imamo cijeli dan za to. Izlazimo na kavu i mlijeko najranije u 10 sati (kada se inače vraćamo kući kako bi stigli skuhati ručak). Vani opet udovoljavamo svim potrebama jedne dvogodišnjakinje, i tako nastavljamo dan za danom. 

Tko će mi sutra čuvati dijete?

Nakon nekoliko dana, kada se dijete posve udomaćilo na novom terenu, nalazim konačno vremena za svoje luckaste želje koje već duže vrijeme ostavljam po strani. Te večeri, nakon što sam je uspavala, kćer ostavljam na brigu svojoj majci. A ja... Ja izlazim van sa svojim curama - prijateljicama iz vrtićkih dana! Ah, koliko se dugo nismo našle zajedno: udane, neudane, s djecom ili bez njih... Bliži nam se druženje nalik onom iz srednjoškolskih dana!

Izlazim u 23 sata (dijete kao da je znalo pa se nije dalo uspavati ranije). Vozimo se autom, zastajemo na kiosku i kupujemo žvake. Potom tražimo dobru mjuzu, a za dva sata već mašemo glavama na stvari koje su "prašile" u našoj mladosti i smijemo se jedna drugoj s pogledom koji govori: "Gle nas, žene na pragu četrdesete!" Da, ne biste povjerovali. A bogme ni nama nije jasno!
Neke od nas nemaju djecu, neke imaju veliku djecu, a ja u krevetu imam uskoro dvogodišnjakinju. Vrijeme vani curi, još je zabavno, a mene polako počinje mučiti tko će mi sutra (budan) čuvati dijete? Kapci mi postaju sve teži, mozak opterećen majčinskim instinktima i ja tražim način da se povučem. Nakon nekog vremena to mi i uspijeva.

Oporavak od izlaska

Jutro je. Budimo se moje dijete i ja. Kao da je znala, tog jutra tek u 10 sati (dijete sve kuži!). Podižem umorne kapke ispod kojih je snene oči promatraju sa zahvalnošću što se malo kasnije probudila. Od umora, čini mi se kao da je otežala preko noći, te je teškim koracima vučem do frižidera. A tamo, ako nam se ne jede, nećemo odmah jesti. Ako nam se ne piški, nećemo odmah piškiti. Imamo za to cijeli dan nas dvije. 

Izlazimo na kavu i mlijeko, ovaj put tek u 12 sati. Nakon prve kave dan je nešto lakši. No kako više nisam ona srednjoškolka, sporije se oporavljam od izlazaka pa se ovakvih teških jutara zaredalo tri, četiri! Ali, iako puno umornija nego inače, neki sjaj vrišti iz mene! Ja sam opet isprobala biti djevojčicom iz najluđih dana i to je učinilo da se tako i osjećam – sretno i poletnoi! Čak je i muž primijetio i poželio mi da češće izlazim!

Važno je dati si oduška

Ne znam hoću li izlaziti češće, ali svakako ću više pažnje obratiti društvenom životu! Važno je da si damo oduška, da pronađemo onu sebe koja se zubom vremena, zbog okolnosti i prepuštanja drugima negdje prikrila, ali ne i izgubila! Jer kada je jednom opet pronađete, osjećate se kompletnom i kao takva više spremnom dati se drugima. Istina leži u tvrdnji da se naše zadovoljstvo prenosi na ljude oko nas, pa tako i na one najmlađe i najpotrebitije – našu djecu. 
Ipak, na svakom od nas i dalje ostaje odgovornost da u životu što pametnije i odgovornije rasporedi prioritete. Jer ono što nam je stiglo na kućnu adresu nekoliko godinica nakon najluđih godina u životu, nemoguće je i zamisliti zamijenjivim.
 

I za kraj,  jedan veliki pozdrav mojim cool curama iz vrtićkih dana i najveći zagrljaj mojim cool curama posloženim po  dječjim krevetićima! Čitamo se, crtamo i ne zaboravimo biti ono što jesmo...