O filmu 'Trampolin' redateljice Katarine Zrinke Matijević već smo pisali, a prati tri ženska lika koja imaju puno više zajedničkog nego što se to na prvi pogled čini. U središtu je sedmogodišnja Lina koja bježi od nasilne majke te utjehu pronalazi u tinejdžerici Niki i četrdesetgodišnjoj učiteljici ritmike Nikolini. 

'Trampolin' je prvi dugometražni igrani film redateljice Katarine Zrinke Matijević, a promatra nasilje majki nad kćerima koje se prenosi s majke na kćer kroz tri različite obiteljske situacije koje se međusobno isprepliću.

O tome kako je došla na ideju za film, samom snimanju filma, ali i o tome kakva je ona majka u privatnom životu, otkrila je Katarina Zrinka Matijević za Klokanicu. 

'Svako treće dijete u Hrvatskoj je psihofizički zlostavljano'

Katarina je otkrila da je na ideju filma došla nakon što je pročitala novinski članak koji ju je zaintrigirao, a u članku je stajao podatak da je u Hrvatskoj svako treće dijete psihofizički zlostavljano. "To me zgromilo, u biti u prvi tren nisam povjerovala, ali sam krenula istraživati, na žalost, podaci su točni. Takvo stanje nije samo u Hrvatskoj, već i u ostatku Europe." 

Temi je pristupila kroz tri ženska lika jer je htjela razbiti mnoge predrasude: "Prvo, da psihofizičkog zlostavljanja ima malo (zato smo išli kroz tri lika, tri obiteljske sudbine), da ga vrše isključivo muškarci (zato pričamo kroz žene) te da je takvo nasilje vezano za manje obrazovane i siromašnije slojeve društva ( u našem filmu majke su liječnice, poslovne žene, dobrostojeće obitelji). Istraživanja su pokazala da je zlostavljanje u obrazovanijim i dobrostojećim slojevima društva itekako prisutno samo je bolje kamuflirano." 

Samo snimanje filma pamti po super ekipi koja se neizmjerno trudila i bila motivirana, od svih ispred kamere do svih iza kamere, a dodaje i po visokim temperaturama i kolegi iz sektora kamere, Bošku. "I po vrućini, to ljeto su bile paklene temparature. I po Bošku – dragom kolegi iz sektora kamere, dakle, trebali smo snimiti scenu Nikoline i Line u travi, važna, poetična scena, jedna za koju znate da ju u finalu filma trebate jako! Sunce je zapadalo i bilo je pitanje hoćemo li stići, a na lokaciju se nismo mogli vraćati sljedeći dan. S parkom Maksimir imali smo dogovoreno da livadu na kojoj snimamo ne kose kako bi mogli kadrove snimati kroz travu, ali trava je bila toliko gusta da smo ju morali brzo prorijediti. U gotovo pola minute ako želimo uhvatiti takozvani „golden hour“ –  četrdesetak minuta kada imamo prirodno neponovljivo svjetlo prije no što sunce ode. Stali smo razočarano jer nismo vidjeli brzi način kako to napraviti, a onda se Boško bacio i počeo se kotrljati po livadi na djelu između kamere i mjesta gdje su ležale glumice. Svi smo živnuli, počeli ga navoditi na kojem dijelu livade travu još treba poleći. Kad je uspio, prolomio se pljesak. Mislim da ova situacija zorno opisuje ono što sam vam rekla o ekipi filma." 

Katarina je naglasila kako u filmu ima svega par sceni samog nasilja, već je puno više scena u kojima se bave posljedicama tog nasilja. "Ovo je više film o ljubavi i težnji da se strahovi i bol od nasilja rastvore i prerastu. Japanci imaju tehniku kojom strgane stvari lijepe zlatom. Tako predmeti dobivaju novu priču i postaju plemenitiji. Tako smo tretirali naše likove, kroz scene smo u krhotine njihova bića ulijevali radnju i replike kako bi postali bolji ljudi. Nije tragično pogriješiti jednom ili dva puta, ali opravdavati grešku i ponavljati je učestalo ne vodi sreći. Za snimanje samih scena nasilja smo se dobro pripremili pa ih operativno nije bilo teško snimiti, no uvijek kada se u glumcima mora dignuti takva osobnost osjeti se na setu mučna energija. Tada smo svi podrška glumcima, obično se svi koncentriramo i nitko se ne šali, a nakon snimanja gotovo se čuje osjećaj olakšanja." 

Što se tiče same poruke filma, Katarina ističe kako film odgovara na pitanja kako prekinuti lanac zlostavljanja, te što se može dogoditi ako zlostavljanje odobravamo. "Poruka filma je kako uvijek postoji mogućnost za popravak i da si činimo najgore ako tu mogućnost ne želimo prepoznati."

'Nisam savršena majka, takva ne postoji niti bi ijedna mama to od sebe trebala očekivati'

S obzirom da je Katarina majka 10-godišnje djevojčice Marle, za Klokanicu je otkrila kako je rad na filmu utjecao na nju, kao na majku. "Više sam propitivala svoje postupke, puno je stručne literature pročitano i dobila sam neka znanja koja nisam dobila kroz obitelj tako da mislim da mi je rad na ovoj ideji uvelike pomogao da budem bolja majka." 

Budući da njezin posao uključuje mnogo vremena provedenog na kompjutoru, priznaje da nije uvijek lako uskladiti oboje. "Moj posao ima više faza. Kad pišem scenarij, radim to kod kuće. Kad sam u montaži, radni dan mi ne traje dulje od 6 sati pa tada stignem provoditi više vremena s obitelji nego drugi zaposleni roditelji. Kada su snimanja, radni dan je 10, 12 sati pa je organiziranje obiteljskog života nezamisliv bez mojih roditelja i Marlinog tate. Isto tako, oni su tu kada odlazim na službena putovanja. Odnos snimajućih dana prema ostalima je vrlo mali, godišnje nemam više od 50 do 60 snimajućih dana, putovanja još manje tako da puno vremena provodim doma. Moja kćer ima na to drugu perspektivu, kad sam doma često me vidi za kompjutorom i misli da previše radim. Ona ne ide u boravak, u školi provodi najviše do 5 sati, a ja sam dnevno za kompjutorom 7 do 9 sati. Za dijete imati mamu četiri sata doma koja „bulji“ u ekran zna biti frustrirajuće."

Na pitanje kako bi sebe opisala kao mamu, redateljica je rekla kako bi na ovo pitanje trebala odgovoriti njezina kćer Marla koja je rado 'uskočila mami u pomoć' i odgovorila da joj treba manje kompjutora i mobitela, da je pretvrdoglava, da bi trebala probati imati više novaca, da bi trebala bolje kuhati (i ići kod bake u školu kuhanja), da je ljuta na nju što joj ne želi kupiti mobitel i da jedan kućni ljubimac nije dovoljan, misleći pritom na njihovog psa Jacka.
 
Katarina se složila s kćeri oko kuhanja i dodala da nije savršena mama, da takva i ne postoji niti da bi ijedna mama to od sebe trebala očekivati. "Ali, nisam ni loša mama. Znate, kaže se da roditelj koji nije poželio dignuti ruku na svoje dijete laže ili ne provodi dovoljno vremena sa svojim djetetom. Ja imam neku prirodnu kočnicu i nisam ju nikada lupila, ali ako trebam tražiti gdje najviše griješim i na čemu trebam raditi: definitivno manje biti za kompjutorom, a više s Marlom, mislim da prečesto galamim i to me baš jako smeta, voljela bih da i tu imam prirodnu kočnicu."

Sa svojom 10-godišnjom djevojčicom, vrijeme voli provoditi u prirodi, kuhinji i na tepihu njihovog dnevnog boravka. "Marla i ja živimo pored Maksimirske šume pa dosta vremena s psom bauljamo maksimirskim stazama. Marla od malena voli kuhati, najbolje nam specijaliteti ispadnu kad se oslonimo na naše noseve i jezike. U biti recepti su tu tek tako, kao početna stanica s koje krećemo na putovanje, obje obožavamo začine, s njima i najviše kiksamo, često pretjeramo što je jasno i iz prethodne rečenice. Možda da se krenemo držati recepata! Kad nešto ispadne „ne baš dobro“, Jackova njuška koja non stop izviruje oko naše radne površine ukloni dokaze naše kulinarske nevještine", kaže Katarina. 

"U dnevnom boravku imamo jedan kut gdje stoje igre koje su nam aktualne. Od memorija, preko 'Clueda' i 'Jenge' do šaha, karata, 'Čovječe ne ljuti se' i puzzla. Nakon jela prilegnemo na pod u dnevnom boravku pa kreću „obračuni“. Momentalno smo navučene na Jengu. Marla najmanje voli puzzle, ali kako zna da ih ja obožavam – ponekad se žrtvuje. Ja se pak žrtvujem kad Marla odluči od stana napraviti 'poligon za ninje'," duhovito nadodaje. 

'I u odnosu u i odgoju uvijek treba polaziti od ljubavi'

Između ostalog, Katarina govori kako ju je roditeljstvo ispunilo, ali od silne brige i nekako suzilo. "Stvarno sam bila paničar i previše kontrolirala u tim prvim mjesecima pa i duže... Kad sam se opustila i prihvatila da će biti onako kako mora biti, majčinstvo me u biti pomladilo. Iznutra, u glavi i srcu. Dalo mi je i jednu novu, meni vrlo važnu vizuru na moj kreativan rad. Jednostavno, postao je manje bitan. Mislim da je za kreativca vrlo važno staviti život ispred umjetnosti jer samo tako život postaje nepresušan i zdrav izvor ideja. Ne tvrdim da se ta vizura osvještava isključivo kroz roditeljstvo, ali ja sam ju baš kroz želju za roditeljstvom i samo roditeljstvo osvijestila."

O tome koja joj je bila najteža situacija od kad je postala roditelj, redateljica duhovito komentira: "Kad sam joj na prvi dan škole morala reći kako vjerujem u hrvatski obrazovni sustav. Hahah, šalim se, ali nije mi ni to bilo lako," no dodaje da je najteže bilo kad je Marli morala reći kako njezin tata više neće živjeti s njima. Od ostalih životnih situacija izdvaja onu kad je dobila telefonski poziv da je Marla završila u bolnici, dok je ona bila na setu u Lici, 200km od Zagreba. "Prekinuli smo snimanje i stisli gas put Zagrebačkog Rebra. Utrčala sam u njezin box na dječjoj Internoj u gojzericama, gamašima... uh, i sad čujem njezin povik olakšanja kada me je ugledala. Uglavnom su teške situacije vezane za tu relaciju. Jurimo na Rebro! Sva sreća u drugim situacijama smo trebali prevaliti samo 2 km, toliko nam je Rebro udaljeno od kuće." 

Za kraj, Katarina je otkrila kako joj je i u odnosu i u odgoju najvažnija ljubav; međusobna nježnost, naklonost i poštovanje. "Možemo se razilaziti u mišljenjima, vrlo često se i razilazimo, ali da se bez obzira na razlike uvažavamo. Marlu ne odgajam tako da bude poslušno dijete nego da bude dijete koje misli svojom glavom. Rezultat toga nije neposlušno dijete, već dijete koja uči osluškivati sebe, ali i mene pa kad upadnemo u situacije koje mogu biti opasne, u kojima je pametno da me bez razmišljanja posluša, Marla to i učini. Vjerujem da je to zato što smo kroz ovakav odnos izgradile međusobno povjerenje."