Prema knjizi 'Kada žene koju su preživjele rađaju djecu: Razumijevanje i iscijeljenje utjecaja seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu na fertilne žene' američke doule, edukatorice i autorice više priručnika o rađanju Penny Simkin, jedna od četiri žene bila je seksualno zlostavljana kao dijete. Ova brojka, koja se poklapa i s hrvatskim podacima koje navodi Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba, još je šokantnija kada se uzme u obzir da je statistika rađena samo prema prijavljenim slučajevima. Unatoč tome, vrlo je malo publikacija o posljedicama zlostavljanja u djetinjstvu.

Žena koja je bila zlostavljana u djetinjstvu često ima osjećaj da se to dogodilo samo njoj i da je bolje da šuti o tome. Osobito jer je protkana osjećajem bezvrijednosti, srama, krivnje i straha da joj nitko neće vjerovati. No, ako ste i vi jedna od njih, važno je da znate da niste jedini, da uistinu više ne morate živjeti s tim teretom i da postoje ljudi koji će vas saslušati i koji su vam voljni pomoći.

Što sve može biti seksualno zlostavljanje?

Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu se događa između djeteta (osobe mlađe od 18 godina) i nekoga koga dijete doživljava jačim od sebe. Ono može biti bilo koja aktivnost – fizička, psihološka ili verbalna – koja izaziva seksualno uzbuđenje kod osobe koja zlostavlja ili nekog drugog.  

Fizičko seksulano zlostavljanje može uključivati snošaj, vaginalnu ili analnu penetraciju prstima ili predmetima, oralni seks, milovanje djeteta ili traženje od djeteta da miluje osobu koja ju zlostavlja. Može biti u pratnji fizičkog zlostavljanja ili ljubaznosti, pristranosti, nagrada i laskanja.

Psihloško seksualno zlostavljanje može uključivati otkrivanje genitalija, voajerizam, nametljiv interes za seksualni razvoj djeteta ili prisiljavanje djeteta da gleda pornografski sadržaj ili svjedoči neprikladnim seksualnim aktivnostima.

Verbalno seksualno zlostavljanje uključuje erotske razgovore ili nagovještanje istih, optužbe da se dijete ponaša ''seksi'', ''raspušteno'', ''jeftino'' te koristeći druge eksplicitne riječi.

Kako se osjeća dijete?

Osjećaji koji su prisutni kao posljedica seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu su strah, krivnja, sram, bespomoćnost, nemoć, izdaja, disocijacija. Fizički ožiljci mogu zacijeliti no, emocionalni i psihološki ožiljci ostaju još godinama. 

Osjećaj izdaje stvara vrlo ozbiljne posljedice, osobito kad je riječ o osobi koja bi trebala štititi dijete i brinuti o njemu. Strah, kao i krivnja, postaje nešto što dijete stalno nosi u sebi. Krivnja je osobito duboko prisutna ako je zlostavljanje incestno. Također, postoji mogućnost da žrtva apsorbira krivnju i sram osobe koja ju zlostavlja, a često osjeća krivnju jer je bila seksulano uzbuđena tokom zlostavljanja. Mnogi osjećaju krivnju jer su se ''vraćali po još'' ili nisu rekli ''ne''. Krivnja je također česta kad osoba koja je bila zlostavljana prijavi - ili ne prijavi – zlostavljanje.

Osjećaj bespomoćnosti i nemoći djeteta koje je bilo zlostavljano od strane odrasle osobe je stvaran, zastrašujuć i stvara trajne posljedice. Disocijacija, odnosno, odvajanje uma od tijela, omogućuje djetetu da preživi horor zamišljajući da se zlostavljanje događa nekom drugom.

Simptomi u odrasloj dobi

Simptomi zlostavljanja u odrasloj dobi su razni, a neki se ne pojavljuju desetljećima pa samo odjednom isplivaju na površinu. Simptomi mogu biti noćne more, retrospekcije, nepovjerenje, osjećaj bespomoćnosti i nemoći, problemi u odnosima, seksualne disfunkcije, fizičke bolesti, depresija, krivnja, strah, ljutnja, bijes, zbunjenost, samoozljeđivanje, sumnje u sebe, problemi s prehranom, glasovi, halucinacije, ovisnost, negativnost, suicidalne misli.

Noćne more: To mogu biti direktna prisjećanja zlostavljanja ili simbolične slike. Dok i ljudi koji nisu bili zlostavljani ponekad imaju noće more, osobe koje su bile zlostavljane imaju ponavljajuće, zastrašujuće snove u kojima se osjećaju bespomoćno i zarobljeno.

Retrospekcije (flashbacks): Senzorni doživljaji koji se odjednom neočekivano pojavljuju – živopisno se vraćaju slike, zvukovi, fizički i emocionalni doživljaji zlostavljanja.

Nepovjerenje: Sasvim opravdano, osobe koje su bile zlostavljane u djetinjstvu obično su pune nepovjerenja prema suprotnom spolu (moguće i prema istom spolu – ako je primjerice majka znala za zlostavljanje, a nije ništa učinila da zaštiti dijete), autoritetnim osobama, i prema samima sebi. 

Seksualne disfunkcije: Inhibicije i strah vezan za seksualnu aktivnost kreću se od blagih do vrlo ozbiljnih.

Fizičke bolesti: Emocionalni, psihološki i fizički stres zlostavljanja uzima danak u obliku fizičkih bolesti jer tijelo pamti sve što se događalo.

Depresija: Osjećaji bezvrijednosti, apatije, samosažaljenja ćesto obuzimaju osobu koja je bila zlostavljana.

Krivnja: Mješavina samookrivljavanja zbog aktivnosti, osjećanje da nije dobra jer mrzi osobu koja ju je zlostavljala, horor zbog djelomičnog uživanja i moguće – apsorpcija dijela krivnje zlostavljača. 

Strah: Zlostavljanje u djetinjstvu uči dijete da svijet nije sigurno mjesto. Strah se može infiltrirati u svaki aspekt njenog života. 

Ljutnja i bijes: Iako je nažalost često usmjerena prema unutra, ljutnja može biti oslobađajuća emocija kad je usmjerena prema odgovarajućoj meti. 

Zbunjenost: Nesigurnost i nejasnoća oko toga što zapravo zlostavljanje znači (Kako ljubav može biti bol? Zašto me izdaje osoba koja brine o meni, koja me voli?) obuzima dijete – i ostaje prisutna kao duboka sumnja u odrasloj dobi. 

Samoozljeđivanje: Kako bi izbjegla bol i krivnju zbog okrivljavanja osobe koja ju je zlostavljala, osoba se može fizički ozljeđivati. Samoozljeđivanje može biti i u obliku tetovaža, bušenja bradavica i drugih dijelova tijela, seksualnog nasilja prema sebi, čestih klistira, rezanja, paljenja ili zlostavljanja u bilo kojem drugom obliku.

Problemi u odnosima: Zbog nepovjerljivosti, zbunjenosti i ljutitosti, žena koja je bila zlostavljana vrlo vjerovatno će imati poteškoća u odnosima s drugim ljudima. 

Sumnje u sebe: Seksulano zlostavljanje u djetinjstvu često je popraćeno verbalnim zlostavljanjem. Optužbe ostavljaju duboke utiske na bespomoćno, zlostavljano dijete koje taj osjećaj nemoći nosi u odraslu dob. 

Glasovi: Prisutne su ponižavajuće riječi o tome kako je loša, zločesta, glupa, neželjena, nevoljena, bezvrijedna... u obliku misli ili zvukova. 

Halucinacije: Slično retrospekciji, no, u ovom slučaju osoba koja je bila zlostavljana ''vidi'' nešto pred sobom, primjerice krv na kupaonskom podu. Halucinacije mogu biti i ''negativne'', primjerice da ne vidi nešto (poput ključeva od auta) što je zapravo tamo.

Suicidalne misli: Samookrivljavanje do ekstrema. Kad bol postaje prevelika da bi se nosila s njom, suicid se može činiti kao jedino ispravno rješenje. 

Ovisnosti: Polagano samoubojstvo kao pokušaj da se priguši bol. Može biti od legalnog (cigarete, alkohol, kockanje, lijekovi) do ilegalnog (prostitucija, droge i opijati).

Nemoć: Osjećaj da joj je oduzeto dostojanstvo i učinkovitost. 

Bespomoćnost: Osjećaj da drugi upravljaju njome, da ju drže u situaciji u kojoj se nalazi. 

Negativnost: Generalno primjećuje sve što je loše, radije nego ono što je dobro. Očekuje najgore. 

Vječna žrtva

Žrtve bilo koje traume vjerovatno će se naći opet u situaciji u kojoj se osjećaju kao žrtve. Ponekad se to događa u poznatim okolnostima, ponekad u situacijama koje, na prvi pogled, nemaju sličnosti s izvornim incidentom.

Osoba koja je bila izdana kao dijete često će biti privučena osobi koja će ju na kraju izdati. Već prisutni simptomi krivnje, srama i niskog samopouzdanja učinit će da prihvati već poznato, dok će joj biti teško prihvatiti poštovanje i ljubav od mentalno zdrave osobe.

Mutna sjećanja i negiranje

Sjećanja na zlostavljanje često su negirana od članova obitelji, zdravstvenih djelatnika i okoline općenito. Naša sjećanja nisu poput snimke – ona nisu nekontaminirani zapisi upravo onog što se dogodilo. Na sjećanja utječu naše misli, želje, kultura u kojoj živimo, filmovi koje smo gledali ili razgovori koje smo vodili.

Kako bismo pobjednički izašli iz začaranog kruga kojeg tvori seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, nije nužno, niti je moguće, točno znati što se dogodilo. Dovoljno je znati da se dogodilo.

Često se događa da se negira zlostavljanje. Sama osoba to negira. Članovi obitelji negiraju. Društo općenito odabire negirati. Za neke ljude, to je način na koji prežive i nastave živjeti. Za druge, izlazak iz negiranja je glavni korak prema ozdravljenju.

Suočenje i moguća rješenja

Treba li suočiti zlostavljača? Ne postoji jednostavan ''da'' ili ''ne'' odgovor. Svaka osoba za sebe treba odabrati što je za njeno iscjeljenje najbolje. Ponekad već i samo pisanje pisma toj osobi, bilo da se pismo pošalje ili ne, donosi ogromno olakšanje.

Za početak je potrebno preuzeti odgovornost za sebe te poduzeti odgovarajuće korake u svezi brige o sebi. Neki od načina su: individualna terapija, grupna terapija, hipnoterapija, tehnika emocionalne slobode, podrška, programi od 12 koraka, pisanje dnevnika, afirmacije, zahvalnost za ono što imamo u životu, ljubav prema sebi, oprost.

Najvažnije je znati da je moguće iscjeliti dijete u sebi i nastaviti živjeti u sadašnjosti bez tereta prošlosti. Samo treba napraviti prvi korak i potražiti pomoć – postoje ljudi koji vam mogu i žele pomoći.

Za više informacija, podršku i pomoć možete se javiti na mail petra.brzovic@aromateka.hr