Kada govorimo o razvoju djece, često zaboravljamo koliko su svakodnevni, „obični“ trenuci zapravo važni. Aktivnosti poput crtanja, lijepljenja, slaganja ili modeliranja potiču koordinaciju, strpljenje i sposobnost rješavanja zadataka korak po korak. Kroz takvu igru dijete aktivno sudjeluje, istražuje i uči kako završiti ono što je započelo, što kasnije ima velik utjecaj i na školske vještine i samopouzdanje.

O tome zašto su male aktivnosti bez ekrana toliko važne za dječji razvoj, kako utječu na pažnju i emocionalnu regulaciju te zašto album sa sličicama može postati prostor za stvaranje uspomena i životnih vještina, razgovarali smo s influencerom i odgojiteljem Duškom Ilijevićem, poznatijim kao Striček Duško.

1. Koje grafomotoričke aktivnosti utječu na razvoj koncentracije i pažnje kod djece? 

Najjednostavnije rečeno - sve one aktivnosti u kojima dijete mora povezati oko, ruku, pokret i namjeru. To su crtanje, bojanje, rezanje škaricama, lijepljenje, nizanje perlica, slaganje kockica, modeliranje (vosak, glina, tijesto, plastelin…), presavijanje papira, crtanje linija, traženje oblika, pa čak i pažljivo lijepljenje sličica u album. 

Zašto? Zato što dijete tada ne “konzumira” podražaj, nego aktivno sudjeluje. Mora stati, pogledati, procijeniti, uskladiti pokret i dovršiti zadatak. To je mala škola fokusa. Nema brzog scrollanja, nema “skip ad”, nema instant dopamina. Samo ruka, oko, strpljenje i onaj veličanstveni trenutak kad sličica sjedne točno gdje treba. Milimetar lijevo i „tragedija“ za nas odrasle koji imamo možda OKP. No, za klince razvojna „tragedija“ koja je zapravo korisna jer nas potiče da usavršavamo aktivnost, akciju, da slijedeći put budemo još bolji… kao kad smo učili hodati! 

2. Zašto su pokreti šake i prstiju važni za cjelokupni razvoj djeteta, ne samo za pisanje nego i za svakodnevno funkcioniranje? 

Šaka je za dijete alat za upoznavanje svijeta. Prije nego što dijete lijepo piše, ono hvata, dira, stišće, trga, štipa, slaže, gura, otvara, zatvara, veže, kopča, maže, modelira, lijepi i istražuje. Kroz te male pokrete razvija se fina motorika, koordinacija oko–ruka, strpljenje, samostalnost i osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom. 

To kasnije nije važno samo za pisanje. Važno je za zakopčavanje jakne, vezanje cipela, korištenje pribora za jelo, otvaranje bočice, slaganje stvari, crtanje, stvaranje, popravljanje i snalaženje u svakodnevnom životu. U prijevodu vam to znači da dijete koje koristi ruke ne razvija samo prste. Razvija samopouzdanje. Jer svaki put kad dijete kaže (ili pomisli) “Ja ću sam”, a mi mu damo dovoljno vremena da stvarno pokuša - dogodio se razvoj. I da, trajat će duže. Dosta dobar način da i mi odrasli, u ovo moderno vrijeme, vježbamo svoje vještine strpljenja, tolerancije, stvarne prisutnosti, ne savršenstva i uživanja u malim stvarima 

3. Koliko rano roditelji trebaju početi poticati grafomotoriku i koje su prve jednostavne aktivnosti koje mogu uvesti kod kuće? 

Poticati mogu jako rano, ali bez forsiranja. Kod male djece ne krećemo s “ajmo sad priprema za školu – ovak ćeš držat olovku!”, jer dijete od dvije godine ne treba mini uredski prostor. Treba igru, slobodnu i kreativnu s puno kretanja i istraživanja rukama. Prve aktivnosti su vrlo jednostavne, recimo gnječenje tijesta, trganje papira, slaganje kockica, prebacivanje predmeta iz jedne posude u drugu, crtanje debelim bojicama, mazanje, lijepljenje, igra s pijeskom, vodom, kamenčićima, žlicama, kvačicama. 

Roditelj ne mora glumiti terapeuta, pedagoga i voditelja radionice u jednom. Dovoljno je da stvori prostor u kojem dijete može koristiti ruke. Kuhinja, stol, papir, bojice, ljepilo, škare primjerene dobi, plastelin, album sa sličicama… i malo strpljenja. To je sasvim dovoljno za početak.  

4. Koliko su važni mali, svakodnevni rituali igre bez ekrana za emocionalni i kognitivni razvoj djeteta? 

Jako su važni. Djeca se ne razvijaju samo kroz velike događaje, izlete, rođendane i “posebne aktivnosti”. Razvijaju se kroz male ponovljive trenutke. Ritual daje djetetu sigurnost. Kad zna da se nešto ponavlja, tijelo se smiruje. A kad je dijete smireno, može učiti, istraživati, pitati, pokušavati i povezivati se. To može biti deset minuta crtanja nakon ručka, zajedničko lijepljenje sličica, čitanje prije spavanja, slaganje kockica, šetnja istim putem ili razgovor o životinji iz albuma. Mali ritual kaže djetetu: “Ovdje sam. Imamo vrijeme. Nigdje ne moramo pobjeći.” 

A to je danas luksuz. Jer svi jurimo, sve svijetli, sve pišti, sve traži pažnju. I onda jedan papirnati album, čokolada i roditelj koji sjedne kraj djeteta odjednom postanu gotovo revolucionarni čin. Kad roditelj krene uvoditi rituale i ritam u obiteljski život brzo će ih dijete usvojiti i tražiti čak i kada mi pomalo zaboravimo na njih… ili kad smo u žurbi i nemam baš danas vremena za to. Nemojte se toliko opterećivati, promislite i nadoknadite na primjenjiv način tih par minuta u danu! 

5. Na koji način strukturirane, ali zabavne aktivnosti pomažu djeci razviti osjećaj postignuća i ustrajnosti? 

Djeca trebaju slobodnu igru, ali trebaju i aktivnosti koje imaju neki početak, sredinu i kraj. Ne rigidno, ne vojnički, nego dovoljno strukturirano da dijete osjeti: “Aha, nešto sam započeo, trudio sam se i završio.” Kod crtanja, lijepljenja, slaganja ili rješavanja jednostavnih zadataka dijete uči pratiti korake. Uči da ne mora sve uspjeti odmah. Uči pokušati ponovno. Uči nositi se s malom frustracijom. A to je velika stvar. Jer ako dijete nauči da je frustracija dio procesa, a ne znak da treba odmah odustati, napravili smo puno više od jedne zalijepljene sličice. 

Zalijepiti sličicu na pravo mjesto možda izgleda banalno. Ali za dijete je to traženje, prepoznavanje, preciznost, odluka, izvedba i završetak. Drugim riječima baš kao mali projekt koji relativno kratko traje i daje osjećaj postignuća, uspješnosti, zadovoljstva... a možda i nagrade uz mali zalogaj čokoladice.  

6. Što biste savjetovali roditeljima koji žele kvalitetnije ispuniti vrijeme svoje djece, a pritom potaknuti razvoj fokusa, motorike i kreativnosti kroz igru? 

Savjetovao bih im da ne kompliciraju. 

Roditelji često misle da moraju smisliti savršenu aktivnost, kupiti posebne materijale, organizirati edukativni kutak i pritom izgledati kao Pinterest ili Instagram profil, NE. To su editirani sadržaji koji su sve samo ne realni život! Kao ono kad juriš na posao s mokrom kosom i zadnjim zalogajem doručka u ustima. 

Dragi moji ne komplicirajte si život, ne možemo bit savršeni. Dijete treba jednostavne, stvarne, ponovljive aktivnosti. Papir. Bojice. Ljepilo. Škare. Kocke. Plastelin. Kartonsku kutiju. Album. Sličice. Priču. Pitanje. Zajedničko vrijeme. Roditelja koji ih voli i grli i koji je svjesan da ne mora stalno zabavljati dijete. Dovoljno je da otvori prostor. Da bude prisutan na početku. Da pokaže. Da se uključi. I onda da pusti dijete da samo nastavi. Najbolje i najdublje učimo iz oponašanja i ponavljanja. 

Kreativnost ne raste kad je sve servirano. Raste kad dijete ima dovoljno materijala, dovoljno mira i dovoljno povjerenja da nešto napravi po svom. U tim trenucima vrijedi usporiti. Izdvojiti vrijeme, sjesti zajedno i polako zalijepiti sličicu uz razgovor o tome tko je na slici, gdje živi i kakva je zapravo ta životinja. Lav, primjerice, nije samo “strašan kralj džungle”. On većinu dana provodi odmarajući, što malim Znatiželjcima može biti zanimljivo i neočekivano otkriće.

7. Prema vašem iskustvu, što najviše potiče dječju znatiželju i maštu u najranijoj dobi? 

Najviše ih potiču stvarni svijet i odrasla osoba koja zna stati i primijetiti ga s njima. Djecu fasciniraju mravi, lokve, kamenčići, lišće, sjene, životinje, kutije, voda, tijesto, grančice, puževi, oblaci. Njima je svijet već čudesan. Mi odrasli smo ti koji ga često uspijemo učiniti dosadnim jer žurimo, ne gledamo, nudimo brza rješenja, objašnjavamo ili odmah vadimo mobitel. Znatiželju ne potiče samo informacija. Potiče je pitanje. 

“Što misliš gdje ova životinja živi?” 
“Zašto ima takve šare?” 
“Kako se kreće?” 
“Što bi joj trebalo da se sakrije, ili da bude najbrža?” 
“Možeš li je nacrtati?” 

Tu se rađa mašta. 

Ne u savršenoj lekciji, nego u živom razgovoru. U odnosu. U trenutku kad dijete osjeti da njegovo pitanje ima vrijednost… isto kao i njegov odgovor! 

I zato su ovakve male aktivnosti toliko dobre. Album sa sličicama može biti samo album. Ali može biti i početak razgovora o životinjama, prirodi, svijetu, strpljenju, mijenjanju duplića i onom lijepom osjećaju kad nešto tražiš, pronađeš i zalijepiš baš tamo gdje pripada. Sjećaš li se iskrene fascinacije kad si prvi put u životu vidio blještavi rašireni paunov rep? Ja sam ga prvi put vidio na sličici Životinjskog carstva u Daruvaru za kuhinjskim stolom… i ostao wooow… I dalje se sjećam baš te scene. Tako se grade uspomene i jačaju stvarne životne kompetencije, kroz naoko, jednostavnu, banalnu dječju igru! 

A čokolada?
Ona je dodatni slatki užitak koji svaki trenutak čini još bogatijim i ukusnijim.

#Kraš #Životinjsko carstvo #Striček Duško