Svi mi imamo svoje uspone i padove, bolje i gore dane, godine za zaborav i one za pamćenje. Svoje, pak, posljednje dvije i pol godine želim nadograđivati još dugo, dugo i svaku od njih pamtiti cijeli život. Naime, toliko je star 'predmet' mog obožavanja, moj sin, a svaki trenutak otkako svijet dijelimo s njim daleko je bolji od bilo kojeg prethodnog. Nije da povremeno vjetar ne donese miris starih dana iz vremena kad se sva odgovornost ovog svijeta svodila na mene samu, ali prođe, bez žaljenja za ičim što je ostalo iza. Veselim se svakom novom danu i želim ga osjetiti 100 posto.

Jednom kad rodiš, dotadašnji život nestaje?

Majčinstvo je jedna posve nova dimenzija koja me nije promijenila, već unaprijedila i zbog koje mrzim čuti 'gdje je nestala ona stara Snježa'. To, uglavnom, pitaju oni koji vjeruju u tezu 'jednom kad rodiš, cijeli tvoj dotadašnji život nestaje'. Tu ti tezu, zapravo, ugrađuju u misaoni dio bića dugi niz godina, valjda još iz vremena puberteta i prvih izlazaka. I tako, u strahu od srednjoškolske trudnoće, htjela– ne htjela, povjeruješ i ako se kasnije ne uspiješ othrvati, ostaješ zarobljena i ne vidiš izvan kutije čije su stranice omeđene upravo tim riječima. Ma, ne nestaje ništa. 

Ja to gledam ovako. Čovjek, žena, muškarac, nevažno, su kao hobotnice. Imaju glavu i imaju krakove. Njihov život je jedan, a sve ono što ga sačinjava, sve ono što vole, ne vole, rade, ne rade, osjećaju ili ne satkano je u krakovima. Ima ih koliko ih ima. E, sad, kad se obitelj proširi za jednog ili više članova, čovjek, muškarac, žena, nevažno, i dalje ostaju isti. Njihov život je i dalje jedan, a sve ono što su dotada (ne)voljeli, (ne)radili i (ne)osjećali bogatije je za još jedan ili više krakova. Dakle, sve što je bilo – ostalo je, ali oplemenjeno novim što se ogleda u tim novim krakovima. I onaj tko tvrdi 'jednom kad rodiš, sve se mijenja', nema pojma o čemu govori. Eto tako.

Male osobne pobjede

Sad, da se vratim. Majčinstvo. Majčinstvo je obuzelo cijeli moj život. Prvo sam majka tek potom sve ostalo. Majčinstvo je kao kišobran ili, ako hoćete, suncobran koji stoji nad svim, sve nadzire i štiti. Ono je postalo štit ostatku života, a sin – sin je osovina, stup svega jer dok je on čvrst, zdrav, sretan i zadovoljan, sve ostalo radi kao švicarski sat i ne možeš drugačije nego i ti biti sretna i zadovoljna.

No kako ništa u životu nije savršeno tako nije ni sreća čovjeka, majke ili oca jer uvijek nam nešto nedostaje, nikad nismo do kraja zadovoljni. To su nijanse, ne nužno sive boje, ali nijanse koje život čine uzbudljivim i drže ga podalje od dosade. Jer kad ste majka, roditelj, jednostavno dosadi nema mjesta. Možda radite stvari koje vam nisu osobito drage, dodijalo vam je stalno trčati za vremenom, imate sve manje snage boriti se protiv sna još prije prvog dnevnika, ali ništa to nije dosadno.

Uzbudljivo je pronalaziti načine kako zavoljeti nešto što ne volimo na taman dovoljno vremena da ne osijedimo od muke dok se time bavimo, osjećamo se važne kad nakon tristo i jedne stvari koju smo imale obaviti nakon posla ipak na vrijeme uspijemo doći po dijete u vrtić, a tek onaj osjećaj osobnog uspjeha kad dočekamo uvodnu špicu večernjeg filma i odgledamo ga ravno do prvog bloka reklama. Sitnice koje ti oduzmu energiju, ali i izmame osmijeh na lice jer sve su to male, intimne pobjede koje u tvom svijetu vode ravno na Olimpijske igre, bez dodatnih kvalifikacija.

Majčinstvo nije posao, to je ono što jesi (ili nisi)

Nekako, uvijek sam imala problema s izrazom da je biti majka najteži, ali i najljepši posao na svijetu. Ne zato što se s tim ne slažem, nego nekako ta riječ – posao. To. Bode mi oči, uši. I mislim da nikad nitko u ove dvije i pol godine nije čuo da je to izašlo iz mojih usta. Izbjegavala sam to dok konačno nisam shvatili da sam bila u pravu. Majčinstvo nije posao. Nije to nešto što radiš. Majčinstvo je nešto što jesi i u tome 'jesam' – nema tu nikakvog posla. Ili jesi ili nisi. Trećeg, a posebno ne 'posla', tu nema. Nisi ti po zanimanju roditelj. Ti jesi roditelj. I ne baviš se ti djetetom. Baviš se poslom, a dijete i sve ono što činiš za njega, s njim je ono što spontano proizlazi iz onog što – jesi, dakle roditelj.

Naposljetku, o životu sam naučila više u posljednje dvije i pol godine od djeteta negoli kroz cijelu svoju mladost. I sretna sam. Nesavršeno sam sretna i u tome uživam i dok padam i dok se penjem, ali pamtim samo sretne dane.