S prve kontrole od pedijatra s našim malim princom vratila sam se plačući, jer je maleni dobio premalo na težini. Tu smo prepreku savladali i krenuli hrabro dalje. Ubrzo smo napunili dva mjeseca i bilo je vrijeme i za drugu kontrolu. Vaga pokazuje da smo 1400 grama u plusu i narasli smo četiri centimetra. Odlično! Mama je presretna, ali ne zadugo... Po povratku kući ponovno ronim suze i postavljam hrpu pitanja: "Zašto? Kako? Zbog čega?"

Kako to obično biva, kada se informirate o njezi i brizi za novorođenče, nekako se podsvjesno ne informirate o stvarima koje mogu poći krivo. Odnosno nitko od nas ne želi ni pomisliti da bi njegova beba mogla imati neki problem ili poremećaj. O problemima se informiramo tek kada dobijemo dijagnozu. Naša početna dijagnoza bila je: Dystonia – hipotonus. Naime pedijatar je procijenio da je mali princ „malo mekan“ i da ne drži glavicu dovoljno stabilno, te smo upućeni na obradu kod fizijatra. Nakon što sam obrisala suze, krenula sam istraživati tu poteškoću i načine kako pomoći svom djetetu.

Dobiti termin za pregled - nemoguća misija

Naručiti dijete kod fizijatra nije tako jednostavno kako se čini. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, najlakše je uzeti telefon i nazvati, ali dobiti termin za pregled što ranije, što je kod hipotonije i hipertonije jako bitno, e to je već malo teže postići. Nakon što su mi u bolnici dali termin tek za mjesec i pol dana, bacam se u potragu za drugim rješenjem. Nalazim privatnu kliniku, koja ima ugovor sa HZZO-om. Ali gle čuda, oni za sve (odrasle) pacijente primaju uputnice, ali ne i za male bebe. S malim bebama rade samo privatno. Kao i svakoj majci, nije mi teško odvojiti novce za svoje dijete, pogotovo kada je zdravlje u pitanju, ali ne mogu ne biti ljuta kad se tako nešto iskorištava.

Vratimo se na ono bitno... Kod privatnika termin dobijemo za tjedan dana. Najdužih tjedan dana ikada, jer najgore je zapravo to iščekivanje, kada ne znaš sto je. U tih tjedan dana, pročitala sam sve o hipotonusu što sam uspjela naci. Pratila sam svaki pokret svoga djeteta, ne bih li uočila znakove. Čak sam uspjela i samu sebe barem malo umiriti, jer sam shvatila da se mali princ doma ponaša puno drugačije, nego na pregledu kod pedijatra. Tamo mu se očito baš i ne da surađivati.

Olakšanje

Nakon tjedan dana dovodim malog princa kod fizijatrice na pregled. Doktorica je doista divna, pa čak uspijevam i zaboraviti ljutnju koju sam prvotno osjećala. Pregled obavlja vrlo brzo, jer kaže da ne voli dugo mučiti bebice, da ne počnu plakati. Kad ga je počela okretati, mislila sam, potrgat će mi dijete. Na posljetku zaključuje da je motorički razvoj malog princa ipak u skladu s njegovom dobi. Da nije hipoton, već da mu je mrvicu oscilirajući tonus misica i jedna šakica zatvorenija od druge. Meni pada kamen sa srca. Za svaki slučaj fizioterapeutkinja nam pokazuje vježbice za otvorene šake i kontrolu glave koje možemo raditi kod kuće. I ja, konačno, iz jedne ordinacije izlazim sa smješkom na licu.

Vježbati s tako malim djetetom nije lako, ali bila sam uporna. Svaki dan barem pola sata, kroz igru, moj princ i ja smo vrijedno vježbali glavicu i ručice. Na sljedećoj kontroli, pedijatar je rekao da smo odlični. I tako sam uspjela prekinuti tradiciju izlazaka iz njegove ambulante u suzama. Mi, na svu sreću, nismo imali veliki problem, već samo malu oscilaciju, koju smo brzo ispravili. Ali strah koji sam osjećala prije nego sto su nam to stručnjaci potvrdili je teško opisati.

Mali princ je s nepunih sedam mjeseci puzao, s punih sedam je samostalno sjedio i dizao se na noge te hodao uz namještaj. Prohodao je samostalno s 10,5 mjeseci. I više nema ni traga onom „malo mekanom“ bebaču od prije. Iskreno se nadam da ni jedan čitatelj i čitateljica neće imati potrebu proučavati hipotoniju, hipertoniju, ili ne daj Bože, nešto puno teže. Ali svakako trebamo pratiti razvoj svoje djece i reagirati na nepravilnosti pravovremeno. Zahvaljujući brzoj reakciji i vježbicama nas susret s hipotonijom bio je kratak i odavno je zaboravljen.