Instinkt po Wikipediji glasi ovako: Urođeno ponašanje ili instinkt (lat. = impuls, inspiracija, nagon) svojstven je nagon živog organizma prema određenom ponašanju. Prema psihologiji, ljudska bića nemaju instinkte, već nagone. Razlika je u tome što instinkti, kao takvi, motiviraju ponašanje na način da se ne mogu spriječiti, dok su nagoni podložni ljudskoj volji, koje ljudi mogu voljom zatomiti.

Instinkt u nevolji

A jedno od mojih iskustava s 'instinktom', odnosno nagonom išlo je ovako:
Prijepodne  provodim  s djetetom u skroz ugodnom raspoloženju – veselo i opušteno. No kako je moje dijete dvogodišnjakinja, a temper tantrum (u prijevodu: ispad bijesa) već neko vrijeme uvriježen sinonim za većinu dvogodišnjaka (jadničci, kao da ništa drugo i ne znaju), tako se i nama prilikom odlaska na spavanje toga dana dogodio jedan koji povezujem s pospanošću djeteta.

Umor nakon tog živahno provedenog jutra bio je prisutan i s moje strane te sam se zbog nenadanog i po svim objektivnim razmatranjima bespotrebnog ispada bijesa svog djeteta osjećala poprilično razočarano. S jedne sam strane imala umorno i isfrustrirano dijete koje ne želi ići spavati bez donjeg dijela omiljene joj pidžame (čije je tadašnje trenutno boravište bilo u prljavom vešu), s druge strane imam umornu sebe koja smatra kako cijelo jutro daje sve od sebe da djetetu udovolji u igri i pažnji, a na kraju dobiva  – temper tantrum. Ni kriva, ni dužna.

U 'nevolji' koja me snašla, uzdajem se u taj razglašeni 'instinkt'. I što mi on, onako umornoj, govori: "Umorna majko djeteta svoga, odmori se, zaslužila si. Naravno da nakon trčanja, kuhanja i spremanja nemaš više snage da rješavaš i pitanje pidžame koje dijete ni uz izljev krokodilskih suza neće moći odjenuti. I zato lezi i odmori se. Proći će i taj njezin tantrum, tako 'normalan' i sveprisutan kod svih dvogodišnjaka."

Sjećanje na djetinjstvo

I tako ja ostajem ležati na njezinom krevetiću s kojeg mi vise noge i umirujem je tek riječima (jer me na svako približavanje udara ručicama i nogama), tek toliko da sama sebi mogu reći da sam pokušala. I čekam da se smiri(mo). No ona ne prestaje plakati. Njezino dahtanje je bolno, ljuto i s kratkim predasima u kojima samu sebe pokušava umiriti, a nakon kojih kreće još bolniji plač u kojem sve više naslućujem da zapravo ne uspijeva oprostiti samoj sebi! što me udarila i što zna da traži nemoguće. Gledam je tako i osluškujem još uvijek ne znajući što mi je činiti i jer mi se suosjećanje miješa s osjećajem ljutnje što nam je 'servirala' ovakvu bolnu situaciju za obje nakon divno provedenog jutra. Gledam je iz polumraka sobe, a u glavi mi sijevaju ideje: o pričama o nepogrešivosti našeg instinkta, o dobronamjernim savjetima što u ovakvim situacijama treba činiti, i na koncu, vraća mi se svijest o vlastitom djetinjstvu!

Odjednom u njezinom plaču i kriku čujem sebe kao dijete i počinjem prepoznavati kako se doista osjeća! Mutno se prisjećam takvih situacija u svom djetinjstvu i razmišljam što je meni u tom trenutku bilo najpotrebnije? Da me netko s kreveta tiho promatra u tišini čekajući da me prođe? Ne! Da viče na mene jer sam upropastila tako lijepo započeti dan? Ne! Da me netko ignorira i pusti bez riječi u sobi dok sama ne zaspem od umora? Ne!

I iako su sve te mogućnosti realne i nisu odraz nečije mržnje, već slabosti, shvaćam da moram napraviti preokret u nizu pogrešnih poteza. Duboko udišem i uzimam dijete k sebi. No ovoga puta trudim se to učiniti smireno i s mišlju: "Dođi, tu sam za tebe", a ne kao ranije: "Dođi, ovako se moraš smiriti", privinuvši je na prsa i nježno držeći u zagrljaju. I još svega nekoliko kratkih, isprekidanih uzdaha i Marina se posve umirila grleći me oko vrata. Uspjela je oprostiti sebi tek nakon što sam ja oprostila njoj. Nježno sam je položila u krevetić i šapnula joj da sam tu, pored nje. Iako nije čvrsto spavala, tu je i ostala. Topla, meka i smirena. 

Prihvaćanje

A moj je instinkt meni 'lijepo' govorio: "Pusti je i odmori se, zaslužila si. Važno je samo da je u ljutnji ne povrijediš." No itekako sam je mogla povrijediti puštajući je da plače u boli, a posljedice takvog postupka možda ne bi bile vidljive toga dana, možda ni sutra, ni za godinu, dvije, ali možda bi se za deset godina u nekoj situaciji kada nije najjača, osjetila sama i prepuštena samoj sebi. I baš kao sada u svojoj sobi, ne bi smogla snage oprostiti si – svoje greške i svoju nesavršenost.

Zaključujem, želimo li da djeca nauče opraštati sebi, mi smo ti koji moramo najprije biti u stanju oprostiti njima, pokazati im da im opraštamo i da ih prihvaćamo i kada su slabi i neuspješni. U suprotnom, djeca će možda sebe moći voljeti jedino onda kada sve ide kako treba. A kako čovjek nikada nije uvijek i sav kako treba, u takvim će situacijama biti ljutit na sebe i teško će si znati praštati (ako to uopće ikad i uspije).

Vrlo je važno prepoznati kada su djeca slaba i kada griješe, i tada im biti podrška. Naravno, treba potražiti načine kako da se nauče nositi sa svojim slabostima i nesavršenostima, ali najprije im treba oprostiti. Jer nikada, baš nikada naše najpametnije, najljepše i najdraže dijete neće postati savršeno kakvo bi svi mi željeli da postane. Dijete treba naučiti kako da prepozna svoje nesavršenosti i da živi s njim. Vjerojatno je to i dobar put da shvati i razmisli o tuđim nesavršenostima te da bolje razumije - ljude.

Crtamo si i pišemo, 
mama MaTiTe