Nedjelja je. Pomislim u sebi: "Bit će ovo miran dan". Kreću pripreme za školu. Pregledavanje zadaće, ponavljanje, spremanje torbe... Muž odlazi za svojim poslom. Ja gledam stolicu punu robe za peglanje koja mi stoji od prošlog vikenda budući da sam cijeli tjedan ležala s temperaturom. Odlučih se primiti peglanja, raspoložena i sretna što sam napokon zdrava i što mogu polako dovesti kuću u red.

Kad pogriješiš, reci istinu

Moja mlađa kći, koja ide u drugi razred, donosi knjige, torbu i sve što joj treba za školu u kuhinju u kojoj peglam. I taman kad pomislim kako je sve mirno i da će biti lijep dan, eto ti problema. Kći nije predala bilježnicu sa sastavom učiteljici koja je to tražila. Što sad? Gledam onaj mali uplašeni pogled  i prestrašeno lice moje kćeri. Pitam se je li toliko prestrašena jer nije predala bilježnicu ili jer ne zna kako ću ja reagirati na to. Iako osjećam da me oblijeva bijes, odlučim se kontrolirati i saslušati kćerkicu. Budući da joj ne mogu pomoći, kažem joj da je jedino što može napraviti odmah sutra predati bilježnicu i reći istinu. Čini se da ju je moj odgovor zadovoljio. Sprema torbu i bezbrižno se počinje igrati, dok se ja pokušavam smiriti.

Razmišljam i dalje kako će sve to proći. Kako će to moje dijete izvesti, hoće li smoći hrabrosti da bez plakanja kaže učiteljici što je napravila? Kako će učiteljica reagirati? Hoće li razumjeti da se dijete zanijelo da čim prije spremi stvari i dođe doma da se može brzo ići igrati. Ili će biti toliko ljuta da će joj dati jedinicu? Budući da je učiteljica razumna osoba koja zna da su to samo razigrana djeca, nadam se da će razumjeti da je iz nekog razloga slučajno zaboravila predati bilježnicu i da će moja kći naučiti da mora biti pažljivija. Napokon, s tim uvjerenjem, uspijem skrenuti misli i krećem sa pripremom ručka. Sve izgleda dobro, ja smirena, a ona sretna (barem mi se tako činilo).

Odrastanje je prihvaćanje posljedica svojih djela

Kako je vrijeme prolazilo i bližila se večer, moja se kćerkica sve više mrštila i bila je sve tužnija. Kad odjednom – izljev straha. Moja djevojčica počinje panično plakati jer ju je strah što će učiteljica reći i što će biti. Moje se srce slama od boli jer vidim koliko moje dijete pati zbog toga, vidim kako je njoj to veliki problem, a ja – jedino što mogu u ovom trenutku napraviti je čvrsto je zagrliti, ohrabriti je da prizna učiteljici i nadati se da će sve biti u redu, a najviše da će ona iz toga ipak nešto naučiti.

Teško je biti roditelj i gledati svoje dijete koje ima "veliki“ problem, a ti mu ne možeš pomoći. Možda sam i mogla nazvati učiteljicu i reći joj što se dogodilo, ali pitam se što bih time postigla. Bi li moje dijete naučilo da za svoje postupke treba snositi i posljedice? Iako sam svjesna da je to za nju bilo veliko iskustvo, a meni nije bilo nimalo lako gledati je kako se muči, ponosna sam na sebe jer mislim da sam ipak ispravno postupila (ma koliko to bilo teško za obje). Moje je dijete naučilo veliku lekciju: naučila se suočiti se sa strahom i riješiti svoj problem. Tako se odrasta!