Proteklih mjesec dana obilježen je Mjesec hrvatske knjige. Knjižnice i čitaonice sudjelovale su u obilježavanju na način da su organizirane radionice, predavanja i promociju nacionalne kampanje 'Čitaj mi'.

Ja sam obožavatelj čitanja. Voljela bih da imam više vremena za čitanje, više vremena za sebe, ali, eto, zato sada više čitam sa svojom djecom, jer ovo je vrijeme da oni nauče voljeti knjigu. Sada šaljem dalje dar koji sam primila u nasljeđe. Čuvam neka najljepša sjećanja na sate provedene u slušanju priča, a kasnije čitanju omiljenih knjiga, Kušanove 'Lažeš Melita' i Kästnerovog 'Tončeka i Točkice'.

Kada se rodila moja Gloria, već sam smišljala planove što ću sve moći raditi u društvu svoje djevojčice i veselila se učlanjenju u gradsku knjižnicu i odlascima na druženja u igraonicu knjižnice, kamo sam i sama svojevremeno odlazila.

Knjige su postale naša svakodnevica, način kroz koji se družimo i učimo. Najprije smo učili pojmove, stvari i životinje koje nas okružuju. Postupno smo prešli na kratke priče među kojima su favoriti bili serije slikovnica 'Piko' i 'Miffy'. Kako se razvijala pažnja slušanja i kognitivne sposobnosti prešli smo na nešto dulje priče poput 'Petre'. Otkrili smo i niz poučnih slikovnica koje djecu uče važnosti lijepog ponašanja, držanju higijene, o prijateljstvu, a sve kroz djetetu zanimljivu i šaljivu priču. Kao roditelju, te knjige su mi olakšale posao u isticanju onoga čemu nastojim naučiti svoje dijete. Nije to što mama priča, mama izmislila, o tome čak pišu i knjige!

Vinko je star trinaest mjeseci i već je zavolio svoje čvrste slikovnice. Kada je u prilici, sam odabere knjižicu, nespretno je nosi u svojim malim ručicama do mene i kaže: "Hm" (Prijevod: "Čitaj mi!") Zavolio je kako mu objašnjavam što je na slici, kakve je boje, smije se djevojčici za koju kažem da se mršti baš kao i njegova seka kada se naljuti, veselo pozdravlja mace i dijeli im puse.

I najvažnije od svega, treba se prisjetiti da djeca uče iz primjera. Već sam jednom produljila posudbu knjige koju premještam po kući nadajući se da ću nešto ipak pročitati.

Jesam li je pročitala? Možda nije toliko važno za mene, koliko za mojeg malca koji dođe do mene sa svojim širokim osmijehom, penje mi se u krilo i želi vidjeti ima li i mamina knjiga kakvih lijepih slika i može li se prožvakati. Kada je Gloria prvi put shvatila da moja knjiga ima samo ispisana slova pitala je: "Mama, a kako to možeš čitati ako nema slika?" Do toga još moramo rasti. Zajedno, uz knjige.

Čitate li svojoj djeci? Koje slikovnice i knjige su im najdraže? Podijelite svoje iskustvo s roditeljima na forumu!