Većini nas koji živimo u primorskim krajevima zamisao korištenja godišnjeg odmora u ljetnim mjesecima, odnosno u vrijeme žetve, ravna je naučnoj fantastici. Tako da dugi vikend početkom listopada odlično odgovara za nakratko pobjeći i odmoriti mozak od višemjesečnih turističkih gužvi u vlastitom gradu i u ulozi turista pridružiti se turističkim gužvama u nekom drugom gradu.

Ovojesenski izbor bila je Barcelona. Osim što zadnjih godina imamo izravne letove Split-Barcelona za razumne cijene, Marko već mjesecima želi vidjeti stadion FC Barce (čak je i školsku torbu kupio u istom stilu), a i ja sam još od davnih dana rada na cruiserima zaljubljena u ovaj veseli, šareni, topli, mediteranski grad. Tako je odluka ovaj put pala čim smo vidjeli da se državni praznik na kalendaru crveni baš u četvrtak, najzgodnije za spojiti s vikendom. 

Dječak, mama i baka

Raspored je trebalo prilagoditi svačijim potrebama: 7-godišnjaku kojeg sve zanima, a još mu brže sve dosadi, baki koja voli malo kulture, malo šetnje, a najdraži su joj hop-on-hop-off autobusi, i mami kojoj je uglavnom svejedno dok god mali surađuje i ne gnjavi. 

Kako s Markom putujem od njegovog rođenja, naučila sam vrlo važnu lekciju: sva očekivanja ostavljam doma. Put s djetetom bilo koje dobi uvijek ispadne drukčije nego ste mislili, ali i zanimljivije nego što ste očekivali. 

Zahvaljujući sunčanom i toplom vremenu, sva tri dana smo proveli na otvorenom, uživajući u prizorima i upijajući sve mirise, boje i okuse glavnog katalonskog grada. Iako sam u Barceloni bila i prije, ovo je prvi put da sam grad promatrala kroz oči mog malenog, pa sam više obraćala pažnju na to gdje su igrališta i parkovi nego muzeji i galerije. 

Čudesni ulični zabavljači

Odmah po ostavljanju stvari u hotelu i obveznoj vožnji liftom po svim katovima da vidimo bazen, jacuzzi i sve ostalo što nam se nudi, uslijedila je šetnja Ramblom – glavnom turističkom ulicom. Na Rambli smo se zadržali promatrajući ulične zabavljače koji mogu satima stajati u istom položaju, odjeveni u kip slobode, žonglera, boginju Justiciju i slično. 

Jedini način da ih "pomaknete" je da u njihov šeširić ubacite koji euro. Kad začuju šuškanje novčića, figure odjednom ožive, šalju vam poljupce, mašu i smiješe se. Ali sve to bez ijedne riječi. Marko je prvo mislio da se zezam kad sam mu rekla da su to pravi ljudi, a ne kipovi, pa je razrogačenih okica promatrao kako oživljavaju. Toliko mu se svidjelo da je potrošio cijeli svoj dnevni džeparac oživljavajući likove po Rambli i gledajući što će koji napraviti kada mu dade bakšiš. 

Na južnom dnu Ramble, promatrali smo grad iz ptičje perspektive s vrha Kolumbovog stupa, a vozač lifta je bio oduševljen što dolazimo iz Hrvatske jer je veliki nogometni fan i naš Rakitić mu je omiljeni igrač. Tako da smo mogli ostati koju minutu i nakon zatvaranja zbog našeg nacionalnog porijekla. Hvala, Ivane. Bilo se stvarno teško odvojiti od večernjeg pogleda s te visine.

Kako nismo imali vremena za gubljenje, drugi dan smo se odlučili na vožnju turistički otvorenim busom, što mi je i inače najdraža i najpraktičnija opcija kad sam kraće u nekom velikom gradu. A i Marko voli pritiskati one gumbiće za razne jezike, pa sluša malo na japanskom, malo na engleskom, malo na ruskom. I svaki put se čudi zašto na izboru jezika nema hrvatskog!

Sve od čokolade

Da zadovoljimo dječje apetite u sebi, svratili smo u Aquarium, Zoološki vrt i Muzej čokolade. Iako sam ljubitelj muzeja, a i čokolade, za taj muzej ranije nisam ni znala da postoji! Miris čokolade širi se po cijeloj četvrti, pa je muzej lako pronaći, a kada uđete unutra, ne možete, a da ne probate barem 10 od 100 vrsta čokoladnih pralina koje se nude na ulazu. Čak i ulaznica za muzej je mala čokoladica kojoj se na omotu nalazi bar kod koji skenirate na ulaznoj rampi. Oduševljeni! A tek unutra... Nema što ne rade od čokolade.

Osim objašnjavanja proizvodnog procesa i svih značajki biljke kakao, muzej izlaže više desetaka većih i manjih čokoladnih figurica – Štrumpfovi, Asterix i Obelix, Minions, likovi iz Frozena, veliki čokoladni kralj Arthur visine skoro dva metra... Sve je naravno strogo zabranjeno dirati, ali mog malog divljačića to nije spriječilo da otkine milimetar Arthurovog mača i strpa ga u usta nakon što se uvjerio da na tom dijelu nema kamera. To mi je priznao tek kad smo izašli, jer zna da bi inače ostao bez čokoladnih pralina za koje se zalijepio na izlazu. "Ali mama, to je za suvenir!" I onda ono njegovo famozno: "Mogu li ti nešto priznat, ali obećaj da se nećeš ljutit..." I ajde se ti onda naljuti!

Uzbuđenje na stadionu

Treći dan smo krenuli u osvajanje zapadnog dijela grada, i to pravac Güell park u kojem besplatno možete razgledati veći dio parka prepun skulptura zanimljivih oblika poznatog umjetnika Antonia Gaudia i isto tako besplatno uživati u možda najboljem pogledu na cijeli grad. Jedini minus su prava jata komaraca, pa još u kombinaciji s tisućama posjetitelja... Možda bi bilo bolje doći zimi. 

Uslijedio je nezaobilazni Camp Nou stadion gdje smo se utopili u masi Barcinih obožavatelja, posjetili stadion i ogromni dućan u kojem možete naći doslovno sve sa simbolom kluba po prilično paprenim cijenama. A red na blagajni kao da besplatno dijele. Eto ideje kako legalno zaraditi u nogometu! Kad smo krenuli u turu po stadionu, mali princ se umorio i popeo se na postolje jednog od kipova legendarnih igrača (ne pitajte me kojeg, nemam pojma o nogometu!), pa smo i tamo dobili zviždanje i mahanje palicama u našem smjeru da se isti tren spusti. 

Pobjegli smo otamo kao opareni, ali smo barem uspjeli kupiti dres kojeg je Marko isti tren obukao na izlaznim stepenicama usprkos činjenici da mu je dva broja velik jer je kupljen za sljedeće proljeće. To ga naravno niti malo nije smetalo, iako je svako malo potezao donji dio dresa koji mu je padao do koljena. 

Španjolsko selo i umjetnici na plaži

Pustolovina se nastavila u Španjolskom selu gdje na površini od 2 km2 možete razgledati cijelu Španjolsku u malom, vidjeti sve najvažnije nacionalne atrakcije i probati specijalitete iz svih krajeva zemlje. Odlično mjesto za vidjeti puno toga u malo vremena i na malo prostora. Osjećali smo se kao da smo ušli u vremeplov ili u bajku u kojoj u par koraka iz jednog dijela povijesti ušećete u drugi. Možete vidjeti kako se tali staklo i prave staklene figurice, kako se šiju kožni suveniri, prošetati po vjernoj kopiji madridskih trgova, osjetiti flamenco ritam i razgledati srednjovjekovni dvorac. Malo pre-turistički, ali šareno, dinamično i ne treba puno hodati – idealno za predškolsku djecu. 

Za kraj smo ostavili vožnju žičarom od Montjuic brda do plaže Barcelonetta gdje većina lokalnog stanovništva provodi upravo nedjelje popodne u šetnji po plaži, igrajući odbojku ili se jednostavno izležavajući sa stopalima u plićaku. Posebno su nam se svidjeli umjetnici koji od pijeska rade nevjerojatne stvari, kipove i prave male gradove. Dok se Marko pentrao konopima na najvišu točku piramide na dječjem igralištu, nas dvije smo upravo imale vremena uživati u zalasku sunca i sangriji. 

Naravno da je tri dana bilo malo. I naravno da bi bilo još bolje da smo mogli navratiti u još koji muzej osim čokoladnog, posjetiti Tibidad brdo ili prošetati gotičkom četvrti. Ali za tri dana, više smo nego zadovoljni. Još kad putujete s djetetom i nikad ne znate što možete očekivati, sama činjenica da smo došli kući svi u komadu, po redu letenja, sa svim komadima prtljage i lijepim uspomenama znači – misija uspješno obavljena!