Na društvenoj mreži Klokanice roditelji, budući roditelji i oni koji to žele postati sklapaju nova prijateljstva, dijele iskustva i pružaju si podršku. Martina Boričić Martić iz Vinkovaca, 27-godišnja mama šestomjesečnog Karla jedna je od najaktivnijih korisnica Klokanice.

"Podrška mi jako puno znači. Mislim da mi je najvažniji osjećaj da nisam jedina koja sve to prolazi. Nakon rođenja Karla bila sam malo zbunjena, bilo je puno pitanja, a ne tako puno odgovora. Kada sam počela čitati iskustva drugih mama postalo mi je jasno da to što osjećam osjećaju druge mame te da nije Karlo jedino dijete koje plače, ne spava i slično", priča ova magistra edukacijske rehabilitacije zaposlena u osnovnoj školi u Vukovaru. Mlada mama volontira u udruzi roditelja djece s poteškoćama u razvoju "Vukovarski leptirići". 

Prisjeća se kako se osjećala kad je saznala da je trudna. "Bila sam jako iznenađena i zbunjena. U to smo vrijeme kupovali stan, dogovarali kredit, a ja završavala skupu edukaciju koju je financirala udruga u kojoj sam sada dopredsjednica. Kada je popustila euforija prvo sam pomislila: 'Kako ću to reći predsjednici udruge?' Kasnije se pokazalo da je moj strah bio neopravdan i ona je super reagirala", priznaje mama koja je na početku trudnoće imala uobičajene trudničke tegobe, ali i krvarenje.

Volontiranje u vrijeme poplava u Posavini

"U 12. tjednu trudnoće, na službenom putu, dogodilo se krvarenje koje nije bilo opasno, ali me neko vrijeme natjeralo na mirovanje. Nakon krvarenja sam bila jako zabrinuta, mislim da sam i previše strepila", priča i objašnjava da je tada odlučila pronaći neku zanimaciju.

"To se poklopilo s nesretnim poplavama u županjskoj Posavini. U to vrijeme ja sam živjela u Cerni, malenom selu pored Vinkovaca, odakle smo rodom suprug i ja, koja je bila prihvatni centar. Slijedeći svoje zvanje, ali i prirodne afinitete, obratila sam se prijatelju koji je predsjednik Društva naša djeca Vinkovci te s njim i par poznanika pokrenula igraonicu za djecu s poplavljenih područja u Cerni koji smo nazvali Ganja. Igraonica se u kolovozu preselila u Gunju i tada sam prestala volontirati iz sigurnosnih razloga. Volontiranje u Ganji mi je skratilo vrijeme slatkog iščekivanja, maknulo me od svakodnevice i dalo mi iskustvo koje je neprocjenjivo", priča.

Bakterijska sepsa na porodu

Nakon dugog i teškog poroda koji je završio carskim rezom, Karlo je pri porodu dobio infekciju koja je uzrokovala bakterijsku sepsu i završio na intenzivnoj.

"Mislim da je imao samo tri ili četiri tjedna kada sam ga prvi put 'testirala' učinilo mi se da vidim hipertonus mišića i otišla pedijatrici koja je sumnju potvrdila i poslala nas fizijatru. Fizijatar je obavio pregled i samo, poprilično hladno rekao: 'Da, distoni, morate na vježbe, ali za dva mjeseca bit će to dobro'. Ja sam prestala slušati na riječi distoni. Kroz glavu su mi samo prolazile slike djece koja su imala 'samo distoni'", priča mama. 

'Bebi nije odgovarala terapija'

"Nakon toga uslijedile su muke po Vojta terapiji. To me dotuklo. Karlo je užasno plakao kada bi vježbali, a dani su nam izgledali red Karlovog plakanja, pa red mog plakanja. Uporno sam govorila da to nije dobro za njega, da je nesretan i da mu to ne odgovara. Ja sam ušla u neki začarani krug plakanja i glumljenja da je sve u redu. I onda se u meni nešto slomilo i odlučila sam da je dosta. JA sam Karlova mama, JA znam što je za njega najbolje. Odvela sam ga privatnici koja je potvrdila se što sam i sama mislila i zajedno smo zaključile da bi njemu vježbanje po Bobath konceptu bile puno bolje. Kada smo to započeli Karlo je počeo napredovati, a danas tri mjeseca poslije Karlo se razvija kao njegovi vršnjaci", objašnjava.

"Rođenje Karla, i sve što smo do sada prošli, utjecalo je i na moj profesionalni život. Prije njegovog rođenja bezuvjetno sam vjerovala u sustav i ljude koje u njemu rade. Roditelje koji su govorili drugačije nisam razumjela i mislila sam da je problem u njima. Sada znam da nije tako. U brizi, njezi i samom postupanju s Karlom i sa mnom za vrijeme poroda i nakon njega bilo je propusta. O vježbama i ponašanju fizijatrice u bolnici neću ni govoriti. I ono najvažnije što sam shvatila. Mama uvijek najbolje zna!", kaže i dodaje da je najvažnije vjerovati u sebe i svoje dijete i nikako ga ne uspoređivati s drugom djecom.

'Sina ne uspoređujem s drugom djecom'

"Zbog posla sam, prije rođenja Karla, s roditeljima surađivala oko njihove djece i moram priznati da su mi ponekad išli na živce. Sad kad imam Karla, ja sam mama koja ide na živce. Prvih mjesec, dva izgubila sam slušajući o tome kako Karlo treba jesti, spavati, igrati se. Svi su savjeti bili dobro došli, ali oni nisu bili za mene i moje dijete!", priča Martina, koja je zabranila svima, a ponajprije sebi uspoređivanje Karla i druge djece.

"Moj Karlo je jedan i jedinstven i s nemam ga s kime uspoređivati. Život nam je postao ljepši otkada sam odlučila pratiti Karla, sebe, supruga i naš tempo", kaže.

Pridružite se i vi roditeljima na društvenoj mreži Klokanici!