Iako sam u sebi imala želju jednoga dana imati djecu, da sam znala što me sve čeka, možda bih pomnije razmislila. I kad se sve svede na "či bi - da bi", po mojem lepom kajkavskom, činjenica je - tu smo, u tridesetima, roditelji dvoje žive, prežive djece i da nisu takva vjerojatno bismo se pitali što ne valja s njima.

Kada se sve zbroji, od fizički zahtjevnih trenutaka, materijalne podloge koja je, složit ćete se, potrebna, srcedrapajućih i smiješnih trenutaka, djecu jednostavno volimo jer su naša, jer su od nas došla. 

Djeca su proširenje naše svjesnosti. Ako prihvatimo tezu da svako postojanje teži ekspanziji, tako je naša svrha ekspanzija svijesti ili, mogli bismo reći, i stjecanje mudrosti duše. Kako ulogom roditelja usvajamo svakojake lekcije o kojima sam više puta i ja pisala, njihov cilj bio bi stjecanje većeg znanja o sebi pa i kroz druge u shvaćanju da su dio nas i mi dio njih.

Kroz djecu spoznajemo svoje roditelje i ogledamo se na vlastito djetinjstvo. Promišljamo, recikliramo odgojne metode, oduzimamo i dodajemo ono što smatramo da bi u našim očima bilo primjerenije za nas pa onda i za našu djecu.

Kroz svoju djecu spoznajemo dio sebe koji ne bismo imali priliku upoznati da nismo postali roditelji, osobe koje brinu za druge kojima tek treba pomoći oblikovati se. Zaista je umijeće stvoriti ravnotežu između posla, vremena za djecu i partnera i obitelj pa i tako vježbamo svoje vještine.

Roditeljstvo nas uči odgovornosti. Ako se prije niste osjećali odraslom osobom, vi ste sada ti u kojeg su uprte sve oči. Biti odgovoran znači ne kriviti i kritizirati već preuzeti potpunu odgovornost za sebe, svoj život i za brigu o djetetu koje vas neizmjerno treba. Ovo nisu lagane lekcije, zato se roditeljstvo uči.