Vlastito ekstatično iskustvo porođaja potaknulo je glazbenicu Elenu Skoko na pisanje knjige 'Memoirs of a Singing Birth' te vođenje radionica o raspjevanom porođaju za žene koje trebaju roditi, ali i njihove partnere i stručnjake uključene u porođaj. 

Zajedno sa svojim partnerom Robom Bluebirdom Ruggerijem, također glazbenikom, i četverogodišnjom kćerkicom Koko, Elena Skoko živi nomadskim životom između Balija, Rima i Pule.

Centar za porode na Baliju

Za Klokanicu je ispričala kako je odlučila roditi na Baliju, potpuno prirodno i bez rezanja pupčane vrpce: "Već tada smo Roberto i ja dio godine živjeli na Baliju, gdje smo se i upoznali. Kad sam ostala u drugom stanju, razmišljali smo da li da rodim u Rimu, u Puli ili na Baliju. Kako sam se više informirala, počela sam se pribojavati da iskustvo poroda u rimskim i pulskim rodilištima ne bi odgovaralo mojim očekivanjima. Jako sam se bojala rodilišnih praksi i autoriteta.

Kad sam bila u šestom mjesecu trudnoće, jedna prijateljica mi je dala broj telefona Ibu Robin Lim, američko-filipinske primalje koja je na Baliju otvorila centar za porode 'Bumi Sehat' gdje se prakticira nježan porod i kontinuirana primaljska skrb. Nju je CNN 2010. proglasio 'junakinjom godine', a njezin cenatr 'Bumi Sehat' je dobrotvorna ustanova koja se financira donacijama. U prvom redu namijenjen je lokalnom stanovništvu, no tamo dolaze roditi žene iz svih krajeva svijeta, zbog posebnog pristupa utemeljenog na ljubavi, znanosti i iskustvu.

Kada sam je prvi puta srela, Ibu Robin me zagrlila i jednostavno rekla 'I love you'. Istog sam se trena rasplakala jer sam shvatila da mi je u trudnoći najviše trebala upravo ljubav i snaga ženske strane mog obiteljskog stabla. Pričajući s Ibu Robin, dobila sam sigurnost da ću imati bezuvjetnu stručnu i emotivnu podršku, te da će se poštivati moje i djetetovo dostojanstvo. Trebalo mi je samo malo humanosti i povjerenja u moju samostalnu moć radjanja.

U centru 'Bumi Sehat' nisam trebala nikome ništa dokazivati, a sve što sam željela kod poroda dio je njihovih protokola: drage i moćne babice s velikim iskustvom, kada s toplom vodom, mir, strpljenje, poštivanje fiziološkog procesa rađanja, pjevanje, homeopatija, tradicionalna kineska medicina, masaža, nerezanje pupčane vrpce, poštivanje posteljice, kontinuirani kontakt majke i bebe odmah nakon rođenja, mogućnost slobodnog prisustva partnera i sigurnost da i kod komplikacija koje iziskuju kirurga ta opcija postoji i ne isključuje poštovanje, nježnost i kontakt majke i djeteta. Sa Ibu Robin i carski rez može biti raspjevan i bez rezanja pupčane vrpce."

Sjećanja na raspjevani porođaj

Svoj je porođaj Elena detaljno opisala u knjizi 'Memoirs of a Singing Birth', a nama je rekla da je to bilo snažno i nježno iskustvo, romantično, mistično, senzualno, poetično, divlje i da ju je potpuno promijenilo: "Kažu da se žena kroz nesmetano iskustvo poroda promijeni, da se u trenutku poroda rađa dijete, ali i majka. Ja sam porod doživjela kao jednu moćnu i svijetlu inicijaciju u majčinstvo. Istog trena sam se zaljubila u svoju kćer i nisam mogla zamisliti da mi je netko oduzme ni na tren – mislim da bih poludjela. Osjećala sam se kao tigrica i nisam uopće bila umorna, iako porod nije bio baš brz", kaže Elena.

Svoju djevojčicu rodila je u kadi i uvjerila se da je topla voda opuštajuća i da olakšava trudove. Posebno je zanimljivo u cijeloj priči da  u centru 'Bumi Sehat' primalje pjevaju dok se dijete rađa, a Elena i njezin partner su također pjevali, jednu svoju pjesmu koja ih je pratila od početka trudova. Roberto je bio prisutan na porodu, ali je poštivao Eleninu želju da se ponaša kao da ga nema, da šuti i bude tu ako ga zatreba.

"Znam kako sve to zvuči smiješno i egoistično, ali da mi je samo jednom rekao što da radim, izbacila bih ga iz sobe. Jednostavno tu nije bilo mjesta ni za kakvu vanjsku, posebno mušku volju. Iako je Roberto jaka ličnost i pravi latinski muškarac, nije mu bilo teško poštivati moju želju i stvarno je bio uz mene nenametljivo, ali prisutno. Rekao mi je da sam mu govorila poetične riječi, kojih se uopće ne sjećam. Također kaže da sam na trenutke jako psovala. Toga se isto ne sjećam", priznaje uz smijeh.

A kada je dobila kćer u ruke, nastavlja, iz nje je izašla bujica riječi dobrodošlice na hrvatskom, koje nitko drugi nije razumio.

"Bila sam opčinjena njome i ta zaljubljenost i danas traje. Ništa i nikog drugog nisam ni vidjela ni čula, tako da sam i placentu porodila, a da nisam ni primijetila. Da sam u tom trenutku trebala razmišljati hoće li mi rezati pupčanu vrpcu ili će poštivati moje želje, mislim da se ne bih mogla opustiti i prepustiti stvaranju veze sa svojom kćeri. Ibu Robin je donijela cvijeće za moju kadu i za našu placentu. Tu noć sam prespavala sa svojom Koko na sebi i placentom u posudi pored nas, posutom cvijećem. Roberto je spavao u krevetu do našeg. Njemu sam ipak dala da malo drzi kćer i njezinu posteljicu", ispričala nam je Elena. 

'Lotus porođaj' bez rezanja pupčane vrpce

Nerezanje pupčane vrpce i ostavljanje djeteta povezanog s posteljicom i nekoliko dana nakon poroda, dio je takozvanog 'Lotus porođaja', koji je uobičajen u nekim tradicijama, no na Zapadu su liječnici u pravilu prema njemu skeptični jer smatraju da nosi rizik od infekcija. Elenu smo pitali zbog čega je ona željela takv porođaj.

"Postoji više razloga za tu odluku, a meni su omiljeni oni znanstveni. U majčinom trbuhu dijete dijeli svoju krv s posteljicom. Kada se dijete rodi, u posteljici je još uvijek jedna trećina njegove krvi u kojoj se nalaze zalihe željeza, matične stanice i hormoni ljubavi, kao okstiocin, beta-endorfini i dopamini, koji omogućuju smanjenje stresa te povezivanje s majkom i svijetom koji ga okružuje. Placenta je i zaliha kisika za dijete koje tek počinje koristiti svoja pluća. U slučaju da mu se ne svidi disanje, a kažu da je prvi udah bolan, placenta može osigurati zalihu kisika.

Trenutno rezanje pupčane vrpce dio je rutine kod poroda, međutim sve je više studija koje ukazuju da je ta praksa štetna. Teško je ustaljene navike promijeniti čak i kad postoje znanstveni dokazi, ali bilo bi dovoljno da se pričeka barem tri minute, ako ne sve dok pupčna vrpa ne prestane pulsirati, da dijete dobije sve što mu je prirodom namijenjeno. I nije istina da dijete ne mogu dati majci jer ga moraju držati ispod placente da se njegova krv ne bi izlila natrag u nju. Ja sam uzela Koko u ruke dok je njezina posteljica još uvijek bila u meni i tako smo se gledale barem deset minuta, i na sisu se već uhvatila, pa je tek tada placenta izašla.

Mislila sam da će mi biti teško njegovati dijete povezano s placentom, ali u praksi to nije bio problem. Posteljicu smo pokrili s morskom soli, što je garantiralo njezinu aseptičnost čitavih tri dana, dok se pupak nije oslobodio i pupčana vrpca potpuno osušila", ispričala nam je Elena svoje iskustvo te dodala da na Baliju posteljicu zovu 'ari-ari', što znači braća i sestre, i da ju zakopaju ispred praga kuće, lijevo za djevojčice, desno za dječake, i štuju ju cijeli život kao osobnog anđela čuvara.

"Kad ljudima na Baliju kažemo da ne znamo gdje je naša posteljica i da je vjerojatno negdje u smeću, jako nas sažaljevaju i teško im je zbog našeg gubitka. No i u našim krajevima su postojale tradicije vezane za pupčanu vrpcu i posteljicu, koje su potpuno izbrisane nametanjem modernog bolničkog poroda", kaže Elena.

Snaga ženskog tijela i glasa 

Na svojim radionicama naglašava važnost puštanja glasa za vrijeme poroda, pa smo ju zatražili detaljnije objašnjenje.

"Žensko tijelo je sasvim sposobno roditi i žene znaju kako rađati ako im se da podrška i ako se u njih ima povjeranja. Radi se o fiziološkom, ali i duboko duhovnom procesu. Moja je uloga da podsjetim žene na njihovu snagu i moć koja je kod poroda posebno izražena. Glas ima fizičku i simboličku funkciju. Često žene, ali i muškarci odrastaju ušutkivani, teško im je ne samo pjevati već i govoriti u svoje ime. Kaže se da je šutnja zlato, no ja mislim da je šutnja olovo, a glas zlato.

Na radionicama govorimo o ženskom tijelu, plodnosti, trudnoći, porodu i majčinstvu sa svih strana, uvažavajući naše kulturne predrasude i pričajući priče koje ohrabruju, motiviraju i ulijevaju povjerenje u sebe. Zatim radimo na osvješćivanju tjelesnih osjećaja, jer majka kod poroda mora biti prisutna i povezana sa svojim tijelom, kako bi bila povezana i sa svojim djetetom, jer je s njim zajedno u porodu. Glas je tu da nam pomogne. Disanjem opuštamo tijelo, a disanje je posebno važno kad žena rađa i kada se maksimalno treba opustiti, zapravo prepustiti. Nije toliko bitno naučiti neku posebnu tehniku disanja, koliko je važno naučiti se prepustiti procesu rađanja, isto kao i procesu vođenja ljubavi. Porod je dio ženske seksualnosti. Žene su donedavno krile jednu od najvećih ženskih tajni, a to je da je porod orgazmičan. Ne samo da ne mora biti bolan, već može biti i senzualan.

Kroz glas mi doslovno čujemo svoje tijelo, ako ono plače i jauče, mi smo jadne i očajne, ako ono ugodno dahće, puteno stenje i mazno mijauče, onda je sve u redu, zapravo sve je super. Rađanje je jedna vrsta transa, a glas i pjevanje nas tamo odvode i drže koliko god je potrebno. Moja najveća želja je da na radionicama žene shvate da nije na njima da se suzdržavaju i tiho pate, već da se oni kojima njihovo živo žensko tijelo i čulni glas smeta, jednostavno maknu. Zato volim kada na radionice dođu i zdravstveni djelatnici zaduženi za porod, jer da bi majkama dozvolili da pjevaju kod poroda, i sami moraju za to imati sluha", poručila je ova raspjevana mama. Više informacija o njezinoj radionici u Zagrebu potražite ovdje! 

Što vi mislite o ovakvom porođaju? Komentirajte članak!