P(r)ogledajmo kroz dječje oči

Thinkstock
U trenutku prosvijetljenja, kroz glavu mi je prošla misao: "Ajme, pa ja sam luđa od svog šestogodišnjeg sina, i to upravo zahvaljujući njemu!" Zapitala sam se bih li uopće bila svjesna djeteta u sebi koje je željno ludiranja i divljanja da u mom životu nema mog malog divljaka i zadala si zadatak da ću cijeli godišnji provesti gledajući svijet njegovim očima
Vidi originalni članak

Negdje u osamdesetima, kad smo jedni druge na igranje ispred zgrade dozivali derući se ispod prozora, kad smo za rođendane darivali čokolade umotane u bijeli papir, kad su samoposluge mirisale na friško mljevenu kavu i kad smo na cijelu zgradu imali samo jednu loptu, provodila sam djetinjstvo u makarskom radničkom kvartu i s oduševljenjem na vratima označavala crtice koliko sam narasla od prošlog rođendana. Pojma nisam imala da je to tek prva faza mog djetinjstva.

Evo me sad u mojim tridesetima. Djetinjstvo mog sina izgleda uvelike drukčije nego nekada moje, njegovi vršnjaci se na igranje virtualnih igrica pozivaju preko društvenih mreža, rođendani su postali sinonim za socijalno-klasna nadmetanja, dućanski mlinci za kavu su postali muzejski izlošci, a moj mali doma ima barem četiri lopte, jednu u autu i jednu kod bake. Ali još jedna stvar, osim političko-socijalno-društvenih promjena, za koju nisam znala da me čeka je da ću odrastanje mog sina doživjeti kao drugu, još bolju, svjesniju, luđu, veseliju, intenzivniju i samostalniju fazu mog odrastanja. Ok, ima tu sad i nekih drugih stvari, poslovne obveze, roditeljska odgovornost, kuhanje, spremanje, plaćanje računa i još puno toga što nije bilo dio "prvog" djetinjstva. Ipak, uz sve to, u ovom "drugom" djetinjstvu uživam puno puno više. 

Prosvjetljenje u aquaparku

Nedavno smo se vratili s godišnjeg odmora na Tenerifima gdje smo u tjedan dana isprobali sve moguće ludorije aquaparkova, jungle parkova i turističkih atrakcija. I baš tamo mi se javila ideja za ovaj tekst u trenutku dok sam se s mojim Markom po tko zna koji put tog dana penjala uzbrdo prema startu Jungle snake tobogana, vukući za sobom napuhano kolo u kojem smo se spuštali i dok su me pekli tabani od užarenog poda, a mali skakutao ispred mene u kupaćima koje su se cijele izderale na guzi od isprobavanja svih načina spuštanja na svim raspoloživim vodenim ludostima. Baš u tom trenu prosvijetljenja, kroz glavu mi je prošla misao: "Ajme, pa ja sam luđa od njega, i to upravo zahvaljujući njemu!" 

Dok smo minutu kasnije, između mama, tata i dječice raznih nacija i uzrasta čekali naš red za spuštanje niz "zmije", upitala sam se bih li ja uopće ikada došla u taj park da nisam doputovala na otok sa šestogodišnjakom, bih li uopće osjetila to dječje uzbuđenje kad te u vodenom vulkanu struja povuče svom snagom niz nizbrdicu, bih li vrištala iz petnih žila da nema njega koji mi se smije s druge strane kola i ruga se mom urlanju, bih li još prije nego izađemo iz jednog bazena euforično trčala ispred njega okolo po parku tražeći sljedeću pustolovinu. Bih li uopće bila svjesna djeteta u sebi koje je željno ludiranja i divljanja da u mom životu nema mog malog divljaka?!

Divlji odmor za dušu

Od tog trena u Aqualandu na vulkanskom otoku usred ničega, zadala sam sebi zadatak da ću cijeli godišnji provesti gledajući svijet njegovim očima. To je između ostalog uključivalo milijunska spuštanja niz tobogane, oponašanje kreštanja papiga u zoološkom, plesanje u publici na show-u s dupinima, skakanje na umjetnim valovima u Siam parku, trkanje na jungle trail-u ko će prije doć do cilja, spuštanje niz bob stazu u petoj brzini, barem tri sladoleda dnevno, igranje skrivača u hotelskom predvorju dok čekamo autobus za izlet, redovito pentranje po umjetnim stijenama i sasvim bespotrebne i besciljne vožnje svim liftovima u našem i obližnjim hotelima, eto tek tako da vidimo kakav je pogled s požarnih stepenica na zadnjem katu, na koje je, naravno, izlaz bio strogo zabranjen, osim u slučaju nužde. Ali moje prosvjetljenje je zaista bio slučaj nužde!!!

Sve je to rezultiralo i ponekim padom, ozljedama, nanovo probuđenom netolerancijom na laktozu uslijed konzumiranja više kolača i sladoleda nego inače, ispražnjenom kasicom prasicom jer smo morali isprobati ama baš sve trampoline, flipere, turističke vlakiće... Ali je vrijedilo ama baš svake sekunde. 

Naravno, nakon takvog godišnjeg, trebao bi mi još jedan godišnji koji bi stvarno bio "odmor" za tijelo, ali ovaj je bio više nego "odmor" za dušu

Barem jedan dan u tjednu glumim mušku dadilju

Svojevremeno samo se čudila pedagoginji, gošći Oprah showa koja je objašnjavala da aktivne obitelji radije angažiraju muške dadilje jer ne sjede u parku na klupi, gledaju dječicu kako se pentraju po igrama i viču im da se spuste i da će pasti, nego se penju zajedno s njima i pokazuju im gdje točno staviti nogu da što uspješnije savladaju zadatak. Pa sam i ja sebi dala zadatak da u igri s mojim malenim što više budem "muška" dadilja. I mogu vam reći da je osjećaj izvrstan. Barem jedan dan u tjednu zamislimo da čuvamo nečije tuđe dijete ili nećaka kojem ne moramo "popovat" za svaku sitnicu nego kojem smo samo play-mate s kojim se uživa provoditi, i radimo ono što nas zajednički raduje.

Ne mora to biti aquapark na Tenerifima, može biti i igranje lovice na livadi, partija totalno smotanog nogometa bez pravila, crtanje prstima po dijelu zida kuće, guštanje u ogromnom pakiranju sladoleda kojeg smo zalili čokoladom i ukrasili jagodama, gađanje vodenim balonima ili bojanje kamenja u prirodi vodenim bojama. Mogućnosti je bezbroj, doslovno na svakom koraku i u svakom danu, samo treba malo pogledati kroz širom otvorene okice naših malenih, pa i njima i nama otvoriti jedna sasvim nova vrata u svijet koji može biti veliko veselo igralište. Jer znamo svi i čujemo svaki dan da "tako brzo odrastaju" i sve će nas manje trebati, pa je zato važno spustiti se na njihovu razinu. Ne! Mi se trebamo uzdignuti na njihovu razinu jer je baš s te razine pogled na svijet puno puno ljepši. 

Posjeti missMAMA