Pričat ću ti dječače moj o ovoj povijesnoj godini. Pričat ću ti kako je bilo kad su zagrljaji i susreti, druženja i  poljupci stavljeni na čekanje. Pričat ću ti o tome kad smo utjehu tražili u naša četiri zida i kad nam je naš stan bio utočište. Pričat ću ti o tome kako su potresi razrušili kuće i zgrade, ali ne i zajedništvo i duh ljudi. Pričat ću ti o tome kako je u nekoliko minuta sve srušeno, a bilo je potrebno samo nekoliko sati da se svi ujedine i pomognu.

Pričat ću ti o tome da si rođen u godini koja je mnogima za zaborav, u godini kada se sve čini tako krhko i slomljivo, u godini koja će mnogima promijeniti život, u godini u kojoj smo svakodnevno slušali o smrti i boli, o godini koja nas je potisnula do naših krajnjih granica.

Sve ću ti to jednom ispričati, sve ćeš to jednom čuti, ali za sad je jedino važno da si ti s nama i da si ti naše svijetlo u ovoj godini. Ti si naš pokretač i točka na kraju ove godine. Zahvalna sam na tebi, tvom bratu i tati. Zahvalna sam što sve što vidim i čujem daje mi nadu da će sve dobro završiti i da ćemo na kraju ustati kao pobjednici. Jer to i jesmo, dok god se svako jutro ustajemo i borimo se, pobjednici smo. Svi skupa za sve.

kolumna jedne mame Porodiljni je divan i prekrasan, ali i zahtjevan, iscrpljujuć i ponekad težak