Priznajem da sam 'mamica' koja nema svoj život, ali ne nosim frtun, nemam trajnu i ne hodam s kuhačom u ruci. Znate ono kad uopće ne primjećujete djecu oko sebe, a onda nakon poroda ne možete vjerovati koliko odjednom djece ima oko vas i u rekordnom roku znate svaku mamu i svako dijete u gradu. Eh, tako sam ja od mame do mame ispitivala teren kada su one prvi puta ostavile svoje dijete na dva dana, kao da je riječ o strašnom neoprostivom grijehu zbog kojega zauvijek goriš u paklu, a vragovi te beskonačno bodu vilama. 

No iskreno, tako sam se i osjećala, jer sam odlučila otići na more bez nje. Iskra je napunila dvije, ali još nije bila bez mame i tate dvije noći. Spavala je kod bake i dede i tete, ali već drugi dan smo pičili po nju i imala sam filing ko da se nismo vidjeli 100 godina. Bila je to za mene jedinstvena prilika, nas četiri, nerazdvojne od faksa na okupu na starom dobrom Viru. Jelena nam se nije pridružila, opravdano, jer je Jan ovisan o njenoj sisi, a ona o njemu. 

Na more bez muža i kćeri

Nakon dana i dana razmišljanja, i muževog nagovaranja da idem, odlučila sam da idem i onda su krenule one klasične crne misli. Što ako mi se nešto dogodi? Nije to zbog mene, nego zbog nje, no ne moram ovo mamama dodatno objašnjavati. I druga odluka je bila, ako će Iskra plakati kad sjednem na vlak, idem istog trena van. 

Ispratili su me ona i tata, a mama je rekla da ide na posao jer činjenica da idem na more bez nje ne bi bila dobro prihvaćena. ( joj dok bude ovo jednog dana čitala :). Iskra je lizala sladoled i mahala mi s osmjehom na licu, a meni je srce nabijalo ko ludo – još stignem van!

U Zagrebu su me dočekale Iva i Ana sa savjetom da se toga da me dva dana nije bilo, za mjesec dana neću sjećati ni ja ni ona i da je vrijeme da se opustim. I naravno, daju mi do znanja da imam super muža, što ja, naravno, znam i sama. :)
Sretno smo stigle na naš otok sreće, gdje smo za vrijeme faksa 'grabile kugle' za ogromnom škrinjom na plaži. 

Mamica koja više nema svoj život

Marinica je stigla iz Osijeka i zabava može početi. Sunce, more, plaža, kavica, smijeh, prisjećanje dogodovština kada nismo u džepu imale ni kune i  bile sretne studentice, a moje su misli na tome je li Iskra pitala za mene, je li jela, što sada radi, fali li joj mama... O Bože, pretvaram se u tipičnu 'zaostalu' mamu kakva sam mislila da nikad neću postati. 

Tata mi javlja da su super i da je Iskra još bolja kad nema mame. Krasno. Visim na mobitelu i čekam prve slike. Iskra se kupa, Iskra se smije i jede breskvu, Iskra maše... Konačno dobije želju da razgovara s mamom i zvuči toliko slatko i umiljato da se odmah poželim teleportirati doma, kraj nje.

"Nemjem pjimiti mjesec. Mojam papati puno mjkve da budem vejiiiika", veli mi ona.

I dok se kupamo na plaži, ja razgledavam dječja igrališta i razmišljam kako bi ona sad tu uživala. Da znam, kreten sam od mame koja više nema svoj život. Svjesna. Točka. 

Najbolji primjer da se ljudi mijenjaju kad dobiju djecu

Navečer smo si smiksale Mojitiće, izašle van i sve je to bilo lijepo, no jako daleko od onoga kako je to bilo nekad. Cure su utvrdile da sam najbolji primjer kako se ljudi mijenjaju kad dobiju djecu. Nisam do tog trenutka, udaljena stotine kilometara od Iskre, ni shvaćala koliko sam se ustvari, zaista i promijenila. 

Od one bezbrižne studentice koja živi doslovno od danas do sutra, do zaposlene kolko-tolko žene pa danas do 'mamice.' Tek dolaskom tog malog stvorenja na svijet shvatiš što je to odgovornost, sve ono prije toga – odgovornost prema poslu, partneru, obitelji, sve je to 'piece of cake' naspram onoga kakvu odgovornost osjećaš prema tom malom biću. 

I svi oni koji kažu da im se život promijeni ulaskom u brak, grdno se varaju, život se mijenja iz temelja onoga trenutka kada u ruke primiš svoje dijete.  I to ne, kako to obično biva, jer netko drugi želi da se promijeniš, nego ti to želiš sam. 

Prije smo uživali u izlascima do ranih jutarnjih sati, no sad mi to nije ni kraj pameti. Prije je mama tražila plaže gdje piči što žešća sunjara, da dobijem što više boje, a sada tražimo one s debelim hladom da Mišica ne izgori. 

Sad je sve podređeno njoj

Prije smo ljetovali u najjeftinijem smještaju, toliko da imamo gdje prespavati, jeli paštete i kobase, a sada mala madam mora imati komfor i zdravo papati. Putovali smo u bilo koje doba dana ili noći, a sada se naštimavamo tako da ona spava putem. U autu smo slušali nabijačinu, dok danas iz auta drma 'En, ten, tini' i 'Ide maca oko tebe'. Ovo su samo, naravno, neki banalni primjeri koji mi ovog trena padaju na pamet. 

Da se vratim na svoje more. Gotov izlazak, okupana sam, osunčana, idem doma. Cure ostaju još jedan dan i jednu noć, ali ja ne. Ja idem doma. Putujem busom, putem puše bura, sjedim na kotaču, autocesta je zatvorena, vozimo se po brdima Velebita, ispod nas provalija, bus je u stanju raspadanja. Samo razmišljam o trenutku da stignem i zagrlim muža i dijete i konačno osjetim mir. 

Stigla sam, živa, zdrava, Iskra se probudila, sva raščupana sjela na krevet, blijedo me pogledala, okrenula se na drugu stranu i nastavila spavati. :)

Eto, priznajem da sam mamica koja nema svoj život, ali ne nosim frtun, nemam trajnu na glavi, ne hodam s kuhačom u ruci i ne zapuštam samu sebe zbog djeteta, kako to neki ovih dana pokušavaju prikazati mamicu.

Šokirani roditelji: Što djeci poručuje razlika između 'žene' i 'mamice' iz udžbenika?