Mama i tata idu raditi, doći ćemo popodne. Bit ćeš s bakom, igraj se lijepo i brzo ćemo doći. Puno te volimo. Pusa.

To su riječi koje moje dijete svakoga jutra čuje. To su riječi koje roditelji nevoljko izgovaraju svakoga radnoga dana. U samom početku te su rečenice bile popraćene plačem i suzama, a nakon samo dva tjedna (kucam u drvo ko’ lud), suza i plača više nema.

Imali smo sreću i mogućost da smo posljednjih nekoliko mjeseci stalno bili zajedno, otišli na more i uživali. Stoga je povratak u surovu realnost bio nemilosrdan. Puno smo čitali i informirali se o odvajanju, brinuli se kako će to proći, kako će dijete to primiti, hoće li se naviknuti, hoće li plakati po cijele dane i biti tužno jer nema mame i tate. Vjerojatno smo se i preinformirali, a samim time i previše brinuli jer dijete ostavljamo. Koliko smo samo primjera pročitali, loših i dobrih iskustava drugih roditelja, savjeta.. Uf... Ipak dijete ostavljamo baki, a ne nekome nepoznatome kao što je dadilja ili teta u jaslicama.

Proces odvajanja sastavni je dio života i nije ugodan. Pogotovo kada se dijete po prvi puta odvaja od majke i oca. No, definitivno nije lako ni nama roditeljima kada se odvajamo od djece. Vjerojatno mi kao roditelji više patimo od te separacijske anksioznosti nego djeca. Ona su fantastična, nevjerojatno prilagodljiva i brzo uče.

Nama treba više vremena za prilagodbu na nove situacije nego djeci. Koliko sam samo vremena proveo uz mobitel i sumanuto slao SMS-ove baki pitajući jel' sve ok? Jel' plače? Jel' jede? Jel' spava? Navikao si sve znati, biti uz dijete svake sekunde, a sada odjednom toga više nema.

No, kada dođemo kući, dočeka nas veliki osmjeh i nevjerojatna sreća jer su se mama i tata vratili s posla. Neprocjenjivo…..