Kažu, sve što nam se događa kreiramo vlastitim mislima. Oni koji vjeruju, dodat će - Bog, energija, svemir... uvijek se "urote" da sve u skladu s tim mislima i bude. S druge strane, kontrol-frikovi tvrditi će – stvar je u dobroj pripremi, planiranju i organizaciji. Ja sam pripadnik i jedne i druge sljedbe. I govoreći o trudnoći, a onda i o porodu, opet se sve pokazalo upravo takvim.

Nakon devet mjeseci i samo nekoliko dana stigla je naša mala djevojčica. Imale smo porod kakav bi poželjela svakoj ženi i njezinom djetetu. Skoro pa upravo onakav kakav sam željela i kakvim sam ga zamišljala.

Prve naznake da se nešto događa zbile su se u 16 sati i 44 minute. Kunjala sam ispred televizora kad me probudila ugodna bol. Nakon toga bol je dolazila svakih sat vremena. Potiho i na kratko, dovoljno bezazleno da smo mogli otići na večeru i do moje sestre dočekati njezinu 20. godišnjicu braka. Dovoljno unaprijed pripremila sam torbu za rodilište i što ću obući; nalazi i sve što nam je moglo zatrebati bilo je spremno i na jednom mjestu. Mogli smo posvetiti vrijeme i sebe svemu što nam se zbivalo u toj noći za pamćenje.

Trudovi, oni pravi, krenuli su u gluho doba noći. Ostali su kratki, ali postajali sve bolniji. Svaki od njih Luka i ja odradili smo zajedno. U zagrljaju i tišini našeg doma. Zapisivali smo vrijeme svakog truda i gledali kako se razmaci nemilice smanjuju. Oko pet ujutro pustila sam Luku da uhvati malo sna, a ja sam se povukla u tišinu i mrak. Sljedećih par sati moja djevojčica i ja pripremale smo se za naš susret. 

Bili smo strpljivi i ostali kod kuće sve dok trudovi nisu bili na 3-4 minute. Ili dok nisam bila sigurna da je gotovo noćno dežurstvo i da ću imati u rodilištu svježu ekipu u redovnoj smjeni. Ušla sam u rodilište s osmjehom na licu i s riječima: "Dobro jutro. Mi smo došli roditi". Sve što je slijedilo bilo je kao u priručniku. CTG i pregled. Bila sam dovoljno otvorena i spremna za ulazak u boks. Svaki od mojih pet tretmana akupunkture kao priprema za porod i brže otvaranje u tom trenu dobili su još veći smisao. Nakon što sam primila epiduralnu, Luku su pustili u boks. Bio je iznenađujuće miran. Svo troje bili smo spremni za porod. 

Uskoro nam se pridružilo društvo od 10-ak ljudi, što doktora, sestara, studenata. Primalja mi je rekla: "Zaboravila sam vam reći. Mi smo i učionica. Nadam se da vam ne smeta." Samo sam se nasmijala. Odjednom između trudova kao da više nije bilo predaha. Čula sam samo tihi žamor primariusa koji je studentima blagim glasom objašnjavao šta se zbiva, isprekidan glasnim ali toplim glasom primalje o disanju i tiskanju, i Lukinim šapatom u prekratkim pauzama između trudova. Odjednom... tijelo mi je prožeo osjećaj ogromnog olakšanja, začula sam jeku tihih uzdaha prisutnog osoblja, Lukin glas kroz suze i smijeh "Evo je!", tiho kašljucanje i odjednom gromki plač naše male djevojčice. 

Dobila sam ju u naručje. Umirila se. I umirila nas. Društvo od 10-ak ljudi napustilo je boks i darovalo nama troje poptuni mir i tišinu. Vrijeme je stalo. 

Hvala svim "saveznicima" mojih pozitivnih misli i osjećaja - dragim ljudima, ali i svima i svemu onom s druge strane opipljivog i vidljivog - koji su me pratili svo ovo vrijeme. I koji su veliki događaj zaključenja jedne ere mojeg života i početka potpuno novog doba učinili čudesnim. 

Odnedavno, od dolaska naše male djevojčice, život ima drugačiji ritam i to maleno biće u potpunosti upravlja mojim vremenom. Za onaj dio mene koji voli plan, red i raspored, to nije nimalo ugodno niti obećavajuće. Za drugi dio mene, onaj koji voli i slavi život, učim od naše male djevojčice kako biti u trenutku, kako u njemu prepoznati razloge za uživanje i kako se veseliti svakom novom danu. Za koji ni približno nemam plan i ne znam mu raspored.