Puštam Te...
Velika moja djevojčice, gledam Te i obožavam. I dok znam da ne trebaš biti savršena kako bih te tako voljela, istovremeno mi je to i neobično teško. Jer u mojim si očima upravo sa svim svojim nesavršenostima, gotovo savršena. Kažu da je majci i djetetu potrebno oko deset godina da se dovoljno dobro upoznaju. Nas smo dvije eto prevalile više od pola puta i nekako mi se čini da te kako rasteš sve više i više volim. Ne samo tvoju britkost, inteligenciju, emocionalnost, već i tvoj ponekad za obje teško svladiv bijes kojim prikrivaš tugu i suze, ne prihvaćaš vlastite  slabosti i sve ono na čemu imamo još puno, puno zajednički raditi.

Volim Te kako rasteš iz razloga što nam otvaraš neka nova i neočekivana poglavlja u životu. Odjednom mi se otvaraš, pričaš mi o svojim strahovima, stvarima koje osjećaš, a koje ne razumiješ. Pronalazimo međusobne sličnosti, ali i različitosti. Nije mi lako to priznati, ali za neke strahove ni ja nemam rješenja i zato ti ne mogu drugačije pomoći nego ti reći da sam uvjerena da ćemo se s njima kao i do sada znati nositi.  

Zanimljive su ti moje suze dok u kinu gledamo crtiće. Još uvijek ne znam da li me o njima propituješ jer su ti čudne ili zato što si svoje suspregnula pa tražiš objašnjenje za sebe? Vidiš, i ti i ja imamo mnogo upitnika nad glavom. U tome nisi sama. Ali ako se samo malo osvrnemo i prebrojimo sve upitnike koje smo do sada uspješno riješile, ne preostaje nam drugo nego da s veseljem preuzmemo odgovornost za nove. 

Za koji dan krenut ćeš u školu. Kada bih ti priznala da zaista ne znam kako će ti tamo biti, to bi bio jedini iskreni odgovor. Imam ja još strahova, iako su tvoji trenutno i malo veći, a oni su hoćeš li dovoljno brzo naći prijatelja koji će te voljeti baš ovakvu kakva jesi, kakvu te volimo svi mi? Hoće li ti nova okolina pokazati da ljudskost stvarno postoji i da nije zamišljena da živi samo unutar četiri zida u kojima si odrasla? Ali želim ti reći i nešto u što sam sigurna – Ti ćeš se snaći.

Možda si krhka, nježna i plašljiva, ali u tebi ima one snage koja je mnogo važnija i jača od svih strahova, a zove se ljudskost. I jedino čemu se nadam jest da ćeš je u vanjskome svijetu uspjeti zadržati i dobiti dovoljno da ostaneš sretna. Da ćeš kada se sretneš sa stvarima drugačijima od onih na koje smo te navikli, uspjeti zadržati svoje veselje. To Ti želim. I želim Te pustiti. Pustiti da se izgradiš onim svojim dijelom koji pripada samo Tebi. Želim te pratiti kako se pretvaraš u samo sebi svojstven cvijetak. I iako ne znam u što ćeš se pretvoriti, baš te takvu već sada neizrecivo jako volim. 

Tvoja mama