Jedna od najpoderanijih knjiga u našoj dječjoj biblioteci ima podnaslov Petominutne priče za laku noć. Riječ je o zbirci toplih, veselih i pametnih priča o medvjedima. Nikad se nismo držali propisanog ograničenja na pet minuta i uvijek bismo ih pročitali barem nekoliko. Zapravo, nisam taj podnaslov niti primijetio dok nisam pročitao knjigu 'Pohvala sporosti' kanadskog publicista Carla Honoréa. On je opisao kako je jednom sinu skoro kupio knjigu dvominutnih priča za laku noć. Naravno, poslije dvominutnih kupio bi jednominutne, pa poluminutne, pa priče od deset sekundi i tako dalje u infinitezimalnu beskonačnost. 

Odustao je i umjesto toga napisao knjigu protiv žurbe. 

Da je u Kanadi isto kao i ovdje, posvjedočila mi je kolegica iz Dubrovnika. Njeno prvo iskustvo u Zagrebu u koji je došla studirati bila je posvemašnja užurbanost. Još onako zbunjena iskrcala se na kolodvoru i dok je tražila put, prestigao ju je čovjek na štakama. “Stradala si ovdje ako se ne požuriš”, bila joj je prva misao. 

Protiv strašnog vremena odrasli se bore žurbom. Vrijeme puže dok pužemo i mi, hoda kad smo djeca, čim odrastemo počne trčati, a u starosti leti. Ali za djecu vrijeme još nije strašno. Žele ga upoznati, a ti njihovi herojski napori nama su smiješni: reći će da su u vrtiću danas bili petsto osamnaest hiljadu dana ili da smo na moru ljetovali pet minuta. 

"Tata, koliko je do moga rođendana?", pita mališan u siječnju, a rođendan je u kolovozu. 

"Tata, kada smo mi sutra bili u kinu..." tako glasi prvi herojski pokušaj da se prošlost razdvoji od budućnosti; 

"Tata, mogu još pročitati strip u svojoj sobi?" pitanje je koje se postavi kad je obitelj odjevena i obuvena i na izlazu iz stana. 

Vrijeme klince zbunjuje i svojom protežnošću u budućnost, i svojom protežnošću u prošlost. Još u vrtiću pokušavaju odgonetnuti kako su došli na svijet. Kad to kako-tako shvate, počinju mozgati o tome odakle su došli u majčinu utrobu. Vrijeme prije svojeg rođenja zamišljaju na razne načine, a jedan je da kažu: "Dok smo još bili mrtvi." Mi se u žurbi zamišljamo poput neke točkice na utrci koja stalno mora biti negdje drugdje. Marcel Proust nas je zamišljao drugačije: nismo tek putnici na jednosmjernoj cesti, nego smo rastegnuti kroz sve svoje dane i nastanjeni u nekoliko odabranih trenutaka kojima se stalno vraćamo i iz kojih se protežemo. O tome je Danijel Dragojević napisao prekrasnu pjesmu: 

O Tangenta. To je pravac koji dodiruje
krivulju u jednoj točki. Tako čitamo.
Tko nije pomislio: O, da sam bar taj
pravac, da mi je takav dodir sudbina
i priča, a ne da se neprestano bojim
kako ću ne dodirujući je proći blizu
ili daleko od krivulje i nestati tko
zna gdje u obilju i pustoši prostora

Ne moramo biti robovi vremena. Luko Paljetak, majstor stihova za velike i malene, zna kako se može izaći iz vremena (i prostora, uostalom). Jednom je rekao prekrasnu stvar: kada se probudi, nikad ne zna koliko će imati godina, sedam ili sedamdeset, i koga će sresti na ulici ili u mašti i sjećanju.

Jer što ako vrijeme nije poput vode koja curi iz pipe, nego je više nalik lego-kockama rasutima po podu i moramo ih jednu po jednu pažljivo proučiti dok ne nađemo onu koju smo tražili? Ugledajmo se zato radije na djecu, zaboravimo da smo stalno na nekoj startnoj crti i da čekamo pucanj iz pištolja. Zamislimo da stojimo u vremenu, uđimo u vrijeme koje se razvlači kao žvaka, koje se vrti poput hula-hopa, koje ide naprijed-nazad kao jo-jo, koje spava s nogama na jastuku i hoda natraške poput Pipi Duge Čarape, tvrdoglavo se opirući konvencijama.