Peče me savjest jer sam zbog posla zakinula djecu

Thinkstock
Mama Kristina opisuje kako se osjećala kada je posao donijela kući i slobodan dan provela radeći, umjesto da ga provede sa svojim kćerima
Vidi originalni članak

Špica sezone, kraj mjeseca. Posla kao u priči, a još su između bili i državni praznici. I dok su drugi spajali dane, planirali godišnje odmore, ja sam učinila nešto što inače rijetko činim, a i ako se to dogodi, nastojim ne zakinuti zbog toga djecu i vrijeme provedeno s njima. Kako bih si olakšala, donijela sam si posao doma.  

Bio je praznik, nesnosna vrućina, i umjesto da idem s djecom na more, iskoristiti tako rijetke prilike kada ujutro možemo uživati u jutarnjoj tišini i bistrom moru, ja sam se uhvatila posla uz ispriku da ću to brzo završiti. Djeca nisu ništa rekla i strpljivo su čekala da mama završi "to nešto" pa da idemo na more. Ali "to nešto" pretvorilo se u puno više pa tako s glavom u svojim papirima i namjeri da završim posao, nisam ni trepnula, a već je stiglo vrijeme za ručak. Ok, pomislila sam, zeznula sam stvar, ali ću djecu izvesti navečer u grad na sladoled i jednu šetnju. Predložila sam to svojoj djeci i one su se složile bez ijednog prigovora.

Moja me savjest manje pekla i krenula sam u pripremu ručka. Nakon ručka otišli smo na more. Inače uživam na moru, ali očito me posao koji me čekao kod kuće toliko mučio da nisam ni primijetila da me moja djeca budno prate i to primjećuju.  

Nakon mora, kad smo trebale ići u grad na sladoled, ja sam opet napravila istu grešku. Budući da me toliko mučilo hoću li stići obaviti posao na vrijeme, lijepo sam razgovarala sa svojom djecom i objasnila im kako stvari stoje te ih zamolila da pričekaju da još nešto završim pa ćemo, ako nam ostane vremena, ići u grad. Jadne, nisu ni pokazale da im je krivo, iako im je bilo jako krivo. Nikada do sada to nisam radila, jer sam sama sebi rekla da zbog posla moja djeca neće biti zakinuta. Nema tih novaca zbog kojih bi moja djeca bila zakinuta. Inače, kada bih donijela posao kući, uvijek, ali baš uvijek sam radila kada bi djeca otišla na spavanje, tako da ne bi ni znala da mama radi od kuće.

Grižnja savjesti

Imala sam toliku grižnju savjesti zbog toga, a jadna moja djeca, tako dobra, ne pitaju ništa, kao da znaju koliko mi je teško zbog toga. Ali u jednom trenutku rečenica moje starije kćeri me jako pogodila. Pogledala je mene, kauč pun papira i kompjuter i rekla: "Mama, tek sada vidim koliko imaš puno posla. Radila si ujutro i radiš sada. Nismo išle ni na more ni u grad. Možeš reći tvojim radnicima da sami sebi rade plaće?" U tom trenutku u meni se sve prelomilo. Iako mi je to bilo prvi puta da sam ih zakinula zbog posla i nije smak svijeta zbog toga, mene je ta rečenica duboko pogodila, tim više što je to bila zadnja kap na moju grižnju savjesti koju sam i bez toga imala. Nakon toga počela sam razmišljati postoji li išta važnije od vremena provedenim s djetetom

Iako sam od onih roditelja koji svaki slobodni trenutak provode s djecom i iako nastojim ne oduzimati vrijeme koje mogu provesti s obitelji (radije ću raditi kada svi spavaju) i znam da nije to smak svijeta, ova me situacija još više potakla da nikada više zbog posla ne zakinem svoju djecu. Posao može čekati (ako ne napravim u nedjelju u deset ujutro, napravit ću u deset navečer). Sve će se napraviti, a djeca će tako brzo odrasti. Kada ja budem imala vremena za njih (kada budem u mirovini), tada one neće imati  vremena za mene jer će imati svoj život, svoj posao, svoje obaveze. Zato sam odlučila nikada više to ponoviti. Ako baš moram, donijet ću posao kući, ali ću ga napraviti kada djeca odu spavati.    

Posjeti missMAMA