Kad bi vam dijete došlo iz škole sretno, naizgled normalno i reklo vam da misli da ima temperaturu jer mu je hladno, što biste pomislili? Meni se to dogodilo. Moja kći od 11 godina dolazi iz škole sva nasmiješena i kaže da joj je hladno i misli da ima temperaturu. U sebi pomislim da je savršeno zdrava jer je vesela i naizgled joj nije ništa, ali ipak, kažem joj da izmjeri temperaturu. A kad ono, ona s osmijehom na licu kaže da ima 38,5. Pomislim si, opet neka viroza ili gripa. Skuham čaj, kažem joj da malo prilegne, dajem joj Lekadol da joj snizi temperaturu – uvjerena kako je riječ samo o prolaznoj virozi i kako će večeras biti bolje.

Ali moja nadanja nisu se obistinila. Dapače, tek su krenuli problemi. Cijeli vikend ona gori u temperaturi 38,7 - 39,5 stupnjeva. Lekadol, čajevi, tuširanje - sve smo poduzeli kako bi snizili temperaturu za 2-3 stupnja barem na kratko. Tri noći u stalnom buđenju i mjerenju temperature. Moja budilica zvoni svakih sat vremena, ali bez koristi. Ionako ne spavam od brige. 

Izgleda zdravo, a temperatura ne pada

I tako je prošao cijeli vikend, a moja kći gori i gori i ponaša se kao da joj nije ništa. Još i uči! U ponedjeljak je vodim doktoru, a kad ono doktor umjesto da me smiri, kaže da ne zna što joj može biti jer je zdrava, a temperatura predugo traje tako visoka. Daje joj antibiotik za tri dana, s time da ako temperatura potraje idemo vaditi krv. Ovaj posjet doktoru me dodatno uznemirio. Zdrava je, a ima visoku temperaturu. 

Odlučim ne paničariti i nadam se da će lijek učiniti svoje. Ali taj dan stvar se pogoršala. Gotovo cijeli dan temperatura 39,5 i ništa ne djeluje, ni Lekadol, ni Voltaren niti tuširanje. Navečer temperatura 39,8.

Luda sam. Ne znam šta da radim. Zovem hitnu - uvijek isti odgovor, tuširanjem snižavati temperaturu. Ali više ništa ne djeluje. Temperatura samo raste. Sad već vidno zabrinuta i uplašena (da ne kažem uspaničena), odlučim je odvesti na hitnu. I dok se vozimo do hitne, moja se zabrinutost i panika samo povećava. Ništa joj naizgled nije, a temperatura previsoka za dijete.

Odlazak na hitnu

Razmišljam šta joj mogu napraviti na hitnoj i već vidim sliku kako jurimo s kolima hitne pomoći u bolnicu. Sama pomisao da je moram ostaviti u toj tmurnoj zgradi, koju nitko ne voli ni posjećivati, a kamo li ostati, dodatno me uznemiruje i pojačava moj i onako preveliki strah. Pogledam kćer i vidim da je i ona u svojim mislima. O čemu samo razmišlja? Tako lutajući mislima, došli smo do hitne. Trebala nam je cijela vječnost da dođemo ili se meni tako činilo. Opet iste riječi, sve je u redu, samo viroza. Dali su joj jači lijek za snižavanje temperature i poslali nas doma.  

Kad smo stigli, temperatura se već bitno smanjila i u miru smo odspavali ostatak noći. Napokon, slijedećeg dana sve je krenulo na bolje. Temperatura je pala. Trajala je još dva dana, ali ne više tako visoka i moja je curica opet savršeno zdrava.

Strah i zahvalnost

Zdravlje – koliko je to važno! Gledajući sada svoju kćer, razmišljam koliko ima stvari u životu koje uzimamo zdravo za gotovo. Jedna od njih je i zdravlje, kako nas samih, tako i onih koje najviše volimo i za koje bi učinili sve. Toliko ima stvari za kojima žudimo misleći da ćemo biti sretni, a zapravo sreća se krije u ovim malim stvarima koje već imamo svakoga dana. I dok se ne dogodi neka situacija koja nas dobro "prodrma", kao meni strah da bi mogla izgubiti kćer, mi to niti ne primjećujemo.

I zato, sreća je, između ostalog, u tome što smo zdravi, što su zdravi oni koje volimo. Budimo sretni i zahvalni samim time što imamo to bogatstvo – ZDRAVLJE!