Jutros nisam bila dobra mama. Nisam. I žao mi je zbog toga no da se situacija ponovi, vjerojatno bih opet odreagirala ovako loše. Nažalost.

Naime, moje dijete je odlučilo na glavi imati - palmu. Znam, reći ćete, nije neki big deal. Vjerojatno ni nije. Ali mene palma podsjeća na tuge u mom djetinjstvu, na pokušaje da budem djevojčica potpuno prihvaćena od kolektiva, djevojčica kojoj će reći da je lijepa. Bila sam debeljuškasto dijete s kratkom kosom i mama mi je uvijek na glavu stavljala crnu metalnu špangu koja bi otkrivala visoko čelo (aerodrom, kako bi ga nazivala moja sestra) i micala šiške u stranu. Da ne pokvariš oči, govorila bi. Izgledala sam prilično luzerski. I sebi i drugima. Onda sam počela nositi palmu, da i ja imam rep ostale djevojčice. Loš pokušaj.

Naravno, moja kćer nije ni blizu onoga što sam ja bila prije 30 godina. Ona ima dugu kosu, loknice, visoka je i vitka...

Znam, dio mama koje ovo čitaju odmah će reći da one svojoj djeci dozvoljavaju da oblače sve što žele i češljaju se kako žele. Drage mame, divim vam se. Istinski. Voljela bih da sam i ja danas bila takva mama. Da nisam na svoje dijete prilijepila rane iz svoje prošlosti.

Svi se želimo uklopiti

Svi mi imamo povijest. Ta povijest nas određuje za budućnost. Ponekad je tako teško odvojiti svoju povijest od budućnosti naše djece. Progovaramo kroz svoje rane, često ih nismo ni svjesni. Oblikujemo svoju djecu kroz njih. 

Dio mama će mi danas reci i da sam površna, da dijete stavljam u kalupe idealiziranog fizičkog izgleda. No, ne gledam samo na izgled... I ovdje se uopće ne radi o fizičkom izgledu (iako nam mediji nameću prilično zahtjevne ideale). Da, važno je njegovati originalnost, važno je da nam klinci budu svoji, najvažnije je da budu zdravi.

No svatko tko je ikada proživio vrijeđanje od vršnjaka na temu fizičkog izgleda svjestan je koliko je jednostavnije uklopiti se. Ne nužno do kraja, ali bar djelomično pripadati masi. Često se uhvatimo da vlastitoj djeci govorimo upravo ono što što su nama govorile naše mame i za što smo se kleli da mi našoj djeci nikada nećemo reći…

Nije lako biti roditelj. Ali svaka mala pobjeda nad nama samima, nad porivom da na bilo koji način povrijedimo dijete korak je prema stabilnim i sretnim osobama koje želimo da naša djeca budu.

Ne znam koliko monitor može prenijeti emociju no ja jedva čekam da odem po svoje dijete u vrtić. I da joj kažem da mi je žao. Jer, palma uistinu nije ono što naš odnos čini - našim odnosom.