Ovo je prvi pokazatelj emocionalnog zanemarivanja u djetinjstvu, otkriva psihologinja
Emocionalno zanemarivanje događa se kada roditelj dovoljno ne odgovara na djetetove emocionalne potrebe. Ne radi se nužno o onome što se dogodilo, nego o onome što nije.
Psihologinja Jonice Webb, Ph.D., koja se godinama bavi ovom temom, objašnjava da je emocionalno zanemarivanje “tiha rupa” u odrastanju jer mozak jednostavno ne bilježi trenutke koji se nisu dogodili. I tu je problem: teško je prepoznati nešto što nije ostavilo jasnu sliku, ali je ipak ostavilo dubok trag.
Zamisli da se prisjetiš nečega što se dogodilo jučer, lako je, zar ne? A sad pokušaj se sjetiti nečega što se nije dogodilo jučer. Nemoguće. Upravo zato je emocionalno zanemarivanje toliko nevidljivo, kaže Webb: ono prolazi ispod radara, i djetetu i svima oko njega.
I istraživanja potvrđuju da ono što proživimo u djetinjstvu oblikuje našu osobnost i samopouzdanje, ali jednako snažno djeluje i ono što nismo dobili.
Glavni znak da si možda kao dijete bila emocionalno zanemarena
Prema dr. Webb, najveći i najupečatljiviji znak emocionalnog zanemarivanja je osjećaj da si “emocionalno nedovršena”.
To je onaj tihi, uporni dojam da nešto nedostaje iako ne znaš točno što. Mnogi odrasli tako imaju dojam da su “nešto krivo napravili” ili da su oni odgovorni za sve što pođe po zlu, iako objektivno nisu.
Kako emocionalno zanemarivanje izgleda u praksi
Primjer s kojim će se mnogi roditelji poistovjetiti.
Jakov se tužan vraća kući. Na nogometu su ga zezali prijatelji, srce ga boli i treba malo podrške. No mama i tata to ne primijete. Nitko ne pita “Jesi dobro?” ili “Što se dogodilo?”. Izvana? Ništa dramatično. Događa se u svakoj kući, i većinu vremena to je bezazleno.
Ali ako se ovakve situacije ponavljaju, dijete počinje slati sebi opasnu poruku: “Moje emocije nisu bitne. Moja tuga nije važna. Možda čak nije ni u redu da se tako osjećam.”
Dr. Webb objašnjava da djeci trebaju tri stvari kako bi izrasli u emocionalno sigurne odrasle ljude:
- da ih roditelji primijete,
- da ih razumiju,
- i da prihvate njihove emocije.
Ako toga nedostaje, dijete odrasta osjećajući se nepotpuno, s manjkom vještina samospoznaje i brige o sebi.
“Ali imala sam sretno djetinjstvo...”
Ovo je rečenica koju dr. Webb, kako kaže, čuje stalno.
Mnogi odrasli vjeruju da nemaju “pravo” osjećati se loše jer su imali stabilan dom, hranu, školu i roditelje koji su ih voljeli. No emocionalno zanemarivanje nije vidljiva trauma. To je ono što se nije dogodilo — zagrljaj, pitanje, podrška, riječi razumijevanja. I zato ga odrasli ne mogu jasno povezati s osjećajem praznine koji nose.
Bez uspomene na ono što je nedostajalo, ljudi često krive sebe.
Zašto se emocionalno zanemarivanje prenosi iz generacije u generaciju
Još jedan bolni dio ove priče: emocionalno zanemarivanje je gotovo “zarazno”.
Dijete koje odrasta bez emocionalne podrške ne nauči prepoznavati ni nositi se s vlastitim emocijama. I kad postane roditelj, ne zna prepoznati emocije svog djeteta pa ih ne može ni podržati.
Dr. Webb napominje da se ovaj ciklus ponavlja sve dok netko ne postane svjestan što se događa i ne odluči učiti nove vještine emocionalne povezanosti, donosi Yourtango.