Vrijeme s malom bebom zbilja brzo leti. I toga zbilja tek postanemo svjesne kad i same postanemo majke. Iako je prvih mjeseci više manje raspored isti – dojenje, spavanje, šetanja i tako u krug, dani su toliko drastično različiti da ne bi čovjek povjerovao. 

Prva kontrola kod pedijatra je došla jako brzo. Marko je lijepo napredovao u visinu i težinu, ali je imao problem s držanjem glavice. Naime, s dva mjeseca nije imao baš nikakvu kontrolu i dobili smo uputnicu za fizijatra. Kako se dugo čeka na red, krenuli smo do prvog zakazanog pregleda privatno da ako je potrebno krenemo već s vježbicama. Tako je i bilo. Malac je motorički kasnio nekih mjesec dana i imao je hipotonus trbušnih mišića, uz facijalnu parezicu. Ništa što se ne može riješiti vježbicama, ali naš privatni fizijatar je inače paničar pa nas je naravno pošteno isprepadao. Je l' trebam reći da sam do doma bila u suzama? Ne plašiti mamu kojoj luduju hormoni i kojoj je to prvo dijete! Ne to raditi! 

Krenuli smo s terapijom

Suprug me doveo u red, lijepo smo popričali i odlučila sam krenuti s baby fitnesom u dogovoru s pedijatricom. Škoditi ne može, a mališa će samo lakše prihvatiti vježbice i terapiju koje već bude dobio. 

Prvi odlazak na vježbice sam bila staložena kako majka treba biti, sve dok nismo krenuli s njima. Bez obzira što nije bio teži zastoj u motorici, dobili smo vježbe po Vojti. Mame koje ih rade, znaju kako su one teške za djecu, a posebno za bebe. Taj plač... Uf, i sad mi je teško kad se sjetim. Mališi je to toliko bilo naporno da se za vrijeme svake vježbe popiškio. O plakanju uopće ne moram ni pričati, grozno. Ali slušali smo fizijatra i krenuli redovno s terapijom. Dnevno ju je trebalo provoditi 3 do 4 puta, a ja sam očekivala stalno policiju na vratima jer su susjedi vjerojatno mislili da mučim dijete. A tko sam se i osjećala.

Pomaka nije bilo

To je trajalo neka tri tjedna i pomaka nije bilo. Na svakoj kontroli su govorili da nema pomaka i da dođemo opet. Još smo trebali odraditi dvije nove vježbice, kada smo odlučila potražiti drugo mišljenje jer me nešto užasno kopkalo. A ja sam kopkala po Google-u i vidjela da postoje i vježbice po Bobathu koje su bebama puno prirodnije i nisu im traumatične. 

Mišljenje drugog fizijatra je samo potvrdilo ono što sam i sumnjala, da je Vojta nije za mališu i da je ne trebamo provoditi jer se sve može riješiti uz babyhandling i vježbe po Bobathu. 

Kako nam je pregled u bolnici bio uskoro, prestali smo raditi Vojtu i otkazala sam sve nove termine. Usredotočila sam se samo na baby fitness i neki početni babyhandling, koliko samo mogla poloviti preko video klipova na You Tube-u. Dani su nam tako brže prolazili, počeli smo raditi na nekom dnevnom rasporedu. Buđenje, presvlačenje, dojenje, igranje i vježbanje, šetnje... Nije više bilo histeričnog i mučnog plakanja. Zbilja je istina da mama zna.