Naš mali princ nedavno je napunio 18 mjeseci i kao da to samo po sebi već nije dovoljno velika stvar, taj je moment sa sobom donio i novu fazu u našem životu. Fazu zvanu polazak u vrtić! Iako su se mnogi pitali zašto ga dajemo u vrtić, kada ja trenutno ne radim, to je bila odluka koju samo mi, kao roditelji, imamo pravo donijeti. Na koncu konca, iako je meni lijepo doma s mojim malim anđelom, to ne može trajati vječno i ja se svakako želim i trebam vratiti na posao. Nakon silne borbe i natezanja s državnim institucijama i državnim vrtićima, odluka je pala da će naš sin ipak pohađati privatni vrtić. Nakon obilaska objekata u našoj blizini, vrtić je odabran, ugovor potpisan (cijena prava sitnica) i krenulo je vrijeme prilagodbe.

Prvi tjedan - upoznavanje

Prvi tjedan prilagodbe prošao je dosta glatko. Ja sam čitavo vrijeme bila s našim malim princom u prostoriji, mada me nije baš previše doživljavao, imao je pametnijeg posla. Kako su dani prolazili produživao se naš boravak u vrtiću. Već taj prvi tjedan na svom velikom dječaku uočila sam neke promjene. Npr. doma mi prije nikako nije htio primiti komadić jabuke u ruku i jesti. Uzeo bi ga u ruku i bacio s gađenjem (ne voli držati u ruci mokre komadiće hrane), ali bi uredno jeo ako mu ja držim.

U vrtiću se to promijenilo, čak je na moje oduševljenje i iznenađenje sam 'žicao' tetu da mu da jabuke, sjeo za stol i pojeo. Oko njega je bila hrpa nove djece od kojih je pola plakalo, ali iako je on inače jedno vrlo solidarno i empatično malo biće, pa kad vidi da netko plače, odmah plače i on, ovaj puta to se nije dogodilo. Samo je u čudu gledao zašto se toliko deru. Bio je suviše zaposlen istraživanjem novog prostora u kojem se nalazio. Ali nisam se zanosila i bila sam svjesna da kad tad moramo i mi doći do te faze, faze odvajanja i plakanja. Mogla sam se jedino nadati da ta faza neće trajati dugo i da će se dogoditi čim prije, pa da ju pregrmimo odmah na početku.

Drugi tjedan – odvajanje

Kao što rekoh faza plakanja mora se dogoditi i dogodila nam se krajem drugog tjedna prilagodbe. Naime samo odvajanje i pozdravljanje s mamom na vratima nije mu baš teško palo. Bez problema bi svaki dan sam došao do sobe, pokucao na vrata rekao mi: "Bo!" (fali nam K na kraju) i ušao unutra. Možda je čak bilo teže meni, ali nisam mu dozvolila da to osjeti. Sve do kraja drugog tjedna... Okidač za plač je bilo prvo ostajanje na spavanju u vrtiću. Do toga dana i ja sam bila strašno cool i smirena, pa je sigurno i on to osjećao.

Međutim tog dana me uhvatila panika i glavom mi je prolazilo samo pitanje: "Kako će on tamo zaspati?" Iskreno ne znam niti zašto sam se toga toliko uplašila, s obzirom na to da je vrlo samostalan što se odlaska u krevet tiče. Ali eto mama ko mama! I naravno, dijete osjeti maminu nervozu i nesigurnost što je u konačnici rezultiralo histeričnim vrištanjem, plakanjem i protestiranjem prilikom priprema za spavanje. Od silnog plača i 'borbe' s tetama, sam je sebe izgrebao po licu. Uspio se zaspati na deset minuta, ali ga je probudio plač drugog djeteta i to je bilo to. Kada me teta nazvala da dođem po njega i sve mi to ispričala, jednostavno sam znala da je moj strah kumovao takvom njegovom ponašanju. Kad sam ga dovela kući, zaspao je snom pravednika nakon dvije minute. Srećom pred sobom smo imali vikend da se resetiramo oboje i krenemo iz početka.

Prilagodba uspješno završena

Iako je od tog nemilog događaja prošlo nešto više od tjedan dana, danas mi se čini kao da je to bilo u nekom drugom životu. Moj mali princ svako jutro uredno sa smiješkom dolazi u vrtić, čak i drugi roditelji komentiraju da je Maksim najveseliji od klinaca u grupi, i dalje sam kuca na vrata sobe da ga tete puste unutra (danas je već pred vratima počeo plesati, jer je unutra svirala muzika) i napokon je postao puno samostalniji što se jela i hranjenja tiče.

Vidim da se opustio, jer ona njegova svojeglava priroda, o kojoj sam već pisala polako, ali sigurno izlazi na površinu i prvi je kada treba napraviti nešto što se ne smije, međutim sada je i prvi kada treba leći u krevetić i ići spavati. Mislila sam da će mu sve to puno teže pasti i tek sada sam svjesna da sam ga zapravo malko podcijenila. Više nije mala beba, sada je moja mala osoba. Ovdje ću se odjaviti jer žurim u vrtić, jedva čekam da mi 'ispriča' kako je bilo...