I danas pamtim sve, apsolutno sve vezano uz prve trenutke provedene s mojim malim princom. Bio je divna beba, ono što se kaže, beba za poželjeti. Beba koja je plakala samo kad je bila gladna, pokakana i popišana (ok, znam da je to kod malih beba često, ali nije traumatično). Od prvog dana znao je zaspati sam u krevetiću, bez ikakve borbe i uspavljivanja. Gdje si ga stavio, tamo je bio (logično, i da je htio, nije se mogao pomaknuti) i nikada nije plakao samo kako bi ga netko uzeo u ruke.

Prvih šest mjeseci našeg života u troje bilo je kao u snu i moram priznati da sam se često pitala čemu uopće tolika hajka oko klinaca i prilagodbe na nov način života, kad je to sve tako super i brzo sjedne na svoje mjesto. Nisam bila svjesna da ću ubrzo, upravo zbog tih riječi, sama sebi skočiti u usta. Nisam bila svjesna, da ono što neki prolaze od prvog dana s malom bebom, mene tek čeka. Sve dođe na naplatu...

Novi momenti

Nakon počeka od šest mjeseci, došao je i rok naplate. Započeo je tako što je moj mali princ otkrio kretanje. Puzanje, posjedanje, a vrlo brzo i ustajanje na noge uz oslonac bili su novi moment u njegovom malom životu, a i u mom. Naučivši tu hrpu novih stvari, malac je jednostavno „zaboravio“ jednu drugu, a to je kako zaspati sam. Tako da sam ja, eto, naučila uspavljivati dijete tek nakon šest mjeseci. Jer ostaviti ga u krevetiću da zaspe sam više nije bilo moguće, čim bih ga spustila, on bi sjeo/ustao i počeo plakati.

Noćne epizode igranja isto tako tek su bile na pomolu, a od noćnih epizoda plača i vrištanja i dan danas mi dođe slabo, samo kad ih se sjetim. Muka s izbijanjem zubića također se već zahuktavala i uslijed toga svega, ja sam sve više ličila na zombija s podočnjacima do poda, a sve manje na ženu koja sam bila prije. Izdržali smo i stoički podnijeli sve te nove momente u našim životima i izašli bogatiji za spoznaju da proces prilagodbe mora doći i proći, prije ili kasnije, i da svi ti momenti, polako, ali sigurno, oblikuju mene u majku kakva želim biti i malog princa u pravog malog čovjeka s karakterom.

Svojeglavi princ

Sada mi je jasno da su to sve bile samo faze, ali jasno mi je i da sve te faze i naše reakcije na njih itekako oblikuju to malo, još uvijek, bespomoćno biće. Moje malo bespomoćno biće, danas ima 17 mjeseci. I znate što? To je već prava mala osoba. Svojeglav, pametan, drag, zaigran, jako znatiželjan i itekako sposoban ignorirati sve što ga u tom trenutku ne zanima. Nećemo se lagati, neće mi biti lako, odnosno već sada mi nije lako. Ali nitko ni ne kaže da će biti lako (osim možda mene onih prvih šest mjeseci njegova života). Ima dana kada se skok kroz prozor čini idealnim rješenjem svih mojih problema. Dobra stvar u svemu je to što je svojeglavi princ u međuvremenu ponovno naučio zaspati sam, bez posebnog treninga ili neke brutalne CIO metode.

Spavamo cijelu noć u komadu, a u našem slučaju to znači naspavano dijete – zadovoljno dijete i naspavana mama – zadovoljna mama. Samo zadovoljna mama može tisuću puta dnevno ponoviti jednu te istu stvar, bez da poludi (i skoči kroz prozor). Imati svojeglavo dijete znači da ćete često imati osjećaj da govorite zidu, da će se dijete na vas ljutiti i glasno protestirati, ako kažete da se recimo ne smije penjati na stol ili bježati na cestu. Ali kada vam iz čista mira i usred divljanja i trčanja po stanu doleti dati pusu, onako bez veze u prolazu, znat ćete da radite dobar posao. Oblikovala sam i još uvijek oblikujem svoju malu osobu koju volim najviše na svijetu. Da, čak i onih dana...