Zadnjih dana hodam sa šljivom na oku i razderotinom ispod obrve. Ljudi me upitno gledaju, ali pristojni su, ništa ne komentiraju.
Ne, nisam se potukao na parkingu, ni sa ženom, ni u redu u supermarketu. Pokazivao sam našoj 5-godišnjoj kćeri kako se igra tenis. Moja razderana arkada svjedoči da je zamah lijepo savladala, moramo još samo poraditi na razlikovanju lopte i glave.

Nije to najteži udarac koji sam primio. Dosad sam se najgore unesrećio jedne večeri kad sam neoprezno utrčao u kupaonicu nakon što se naš potomak ondje otuširao, ostavivši prst vode na pločicama. Sjećam se samo da sam minutu ili dvije ležao na leđima prije nego sam ispustio krvoločni urlik. Leđa mi nakon toga više nikada nisu bila ista.

Ne znam da li da uopće spominjem vodene kozice jer nije sigurno da sam ih dobio baš od naše djece. Oni su ih preboljeli za par dana, bez ikakvih problema. Meni je trebalo tri tjedna da ustanem iz kreveta i još godinu dana da uspijem pretrčati preko zebre. Snaga mi se nikad nije vratila. Ako vidite pogrbljenu spodobu s masnicom iznad desnog oka, kako je kupila na kiosku ledeni čaj i uzalud pokušava odvrnuti čep, to sam ja. Neću se uvrijediti ako mi pomognete.

A sve je započelo bezazleno, dok sam držao prvorođenu bebu u naručju, osluškujući gugutanje, osjećajući njezinu mekoću i toplinu, udišući miris najnježnijih uvoznih krema. Gugutalo je naglo uspravilo glavicu, udarac se preko brade i moje donje vilice prenio do spleta živaca čije ime ne znam, ali bole za poludjeti – uglavnom, devetomjesečno dijete skoro me nokautiralo klasičnim aperkatom.

Odonda su djeca narasla i namnožila se. Na mene vrebaju slomljene čaše u sudoperu, tanjuri nagurani u gornji kredenc, štapovi za minigolf, vesla, struja iz iščupanih štekera, krhotine bakine vaze na podu, pikule pod mojim nogama, ping-pong loptica koja odskače po autu, a moje šljive, ogrebotine, napuknuti diskovi, ozebline i opekline samo se umnažaju.
Ne mogu zamisliti veću sreću.