Slaven Vujić, otac djeteta sa senzornim poremećajima, koji je nedavno otvorio Dom anđela, kuću za roditelje bolesne djece koji nisu iz Zagreba, a kako bi mogli u njoj boraviti dok su njihova djeca na liječenju, već je ispričao svoju priču za Klokanicu. Piše i svoj blog, a vodi i Facebook stranicu Tata Slaven na kojoj je ovim statusom dirnuo u srca mnogih.

Prenosimo vam cijeli njegov status, koji je dobio već preko 2800 lajkova i preko 400 dijeljenja:

Kako li je samo život šaren. Zadnja dva dana jedan dio objava vrvi od slika školaraca. Lijepe torbe, fino uređeni dječaci i djevojčice, ponosni roditelji. Drugi dio objava, istina manji, prepun je tuge. Neka djeca su dobila odgodu za školu. Neke majke beskrajno tuguju što generacija odlazi, a on/ona ostaje. Njen mali anđeo, ostaje na peronu za neki drugi vlak. Iako, već se zna, nema tog vlaka koji će šinama letjeti do onih koji su otišli. Za roditelje djeteta koje ne govori i koje se teško snalazi, razmišljanje o vrtiću je teško, a o školi još bolnije.

Gledam neki video, uzbuđeni školarac trči za tatom i viče "tata" bar dva puta u sekundi. Ne tako malom broju roditelja ta sekunda će biti vječnost. Dok se naviknuti otac lagano otresa na sina jer mu je naporan, postoje očevi koji bi sve dali za ta četiri slova. Nikad, ali nikad, ne uzimajte život zdravo za gotovo. To što ste blagoslovljeni zdravljem i redovnim razvojem djece vam možda baš daje vremena da pogledate dobro oko sebe. Da pogledate koga nema na peronu za prvi razred. Jer gotovo sigurno, i u generaciji vašeg djeteta, ili netko nedostaje, ili je nekome izuzetno teško i prilagođavat će se zadanim programima. Svako roditeljstvo je zahtjevno, ali ako slavite svog prvašića i uživate u njegovom razvoju, znajte da neki to neće nikad uspjeti, a neki drugi će isto napraviti s puno strepnje i očaja.

Ja znam i za neku djecu koja nemaju roditelje, a imaju teškoće. Ni na njihovim leđima danas nije đačka torba. Nitko im nije kupio za školu nove patike koje svijetle. Nitko im zapravo nikad nije ništa kupio. I vjerujte, nema ih baš malo. Pitajte i nazovite me, ako ne znate za njih. Ali oni su tu, u istom vremenu kad vi opravdano slavite. Njima se nitko ne ponosi.

Imam puno prijatelja koji imaju dijete urednog razvoja. Ne želim da se zbog ovakvih tema osjećaju loše, već ih želim potaknuti da blagodat lakšeg roditeljstva djelomično i povremeno zamjene s težinom tuđeg roditeljstva, odnosno težinom stanja nekog djeteta. Tada ćete vidjeti život u sasvim novoj boji. Vidjeti ćete tugu i usamljenost, izgubljenost. To je sve zajednica, ljudi moji. To su sve naša djeca. To je vaš brat ili vaša sestra, upravo taj koji danas ne slavi. Nemojte umanjiti ponos svog djeteta nikad, ali uvećajte ljubav za one koji su uskraćeni. To je sve jedan svijet, jedno novo miješanje atoma i eto vas među tugujućima. Zato u dobru se ne uzvisite bez da pripazite na braću i sestre kojima dolazi da se u zlu ponize. I u dobru i u zlu, lipi moji. Nemojmo se viđati samo na proslavama.

I nemojte primiti k srcu ovo. To je život. On uvijek pronalazi put. Vi se samo osvrnite jeste li i vi možda nečiji put na trenutak.