Prije godinu dana Ivana (nazovimo je tako, detalji priče poznati autorici i zaštićeni odvjetničkom tajnom) je nazvala i nesigurnim glasom zakazala termin za pravni savjet. Nisam morala dvaput pogađati o čemu se radi – već puno puta viđena priča: mladi ženski glas zove odvjetnički ured nakon tko zna koliko predomišljanja i prethodnog spuštanja slušalice prije nego se netko javi s druge strane kad napokon skupi hrabrosti izgovoriti naglas da treba pravnu (i svu moguću drugu) pomoć. 

 Iako velik broj onih koji žele van iz najpopularnije institucije u povijesti u trenutku kad dođu k meni su već odlučili da je svemu došao kraj i zapravo dolaze s pitanjem kako sad to provesti "na papiru",  Ivana je bila drukčiji slučaj. U vrijeme našeg prvog razgovora došla je u širokoj crnoj odjeći, uplakana, neispavana, uplašena, neodlučna, nezaposlena. Rekla je da ima dvoje djece, malenog vrtićke dobi i netom rođenu kći i da zapravo ne želi razvod, nego samo odluku kojom se djeca povjeravanju njoj na skrb, a da bi suprugu rado dala drugu priliku i zasada se ne bi razvodila.

Njemu, naime, treba pomoć jer ju maltretira pa je tu i tamo malo udari ("Ne prejako, nije to tako strašno, brzo se on smiri, možda ga i ja isprovociram"), o djeci ne vodi računa ("To je skoro i normalno, djeca su ipak više vezana za mamu, nije se on s njima baš povezao, premali su, a on i puno radi"), štoviše idu mu na živce jer on bi još malo živio kako momak ("Možda je ljubomoran na njih jer smo više mogli biti skupa dok smo bili samo nas dvoje, i to je za razumjeti"). Izgovori, izgovori, izgovori... Pretpostavljala je da se radi o nekoj ovisnosti, ne zna kojoj, ali vjeruje da on nju zapravo voli, a i ona njega, pa eto zbog očuvanja obitelji će se strpjeti još malo da vidi bi li on prvo potražio pomoć, prije nego se eventualno odluči za taj konačni korak. Nakon posljednjeg udaranja doselila se kod roditelja, vjeruje samo privremeno, a ne želi ni njima biti na teret, pa bi suprugu dala još jednu šansu – upravo zbog djece. 

Jednosmjerna karta za nesretan život

Kao nekoga tko je odrastao sa samohranom majkom, tko je i sam prošao kroz razvod s malim djetetom, i to ne zbog zlostavljanja, već zbog nedostatka ljubavi i daleko manjih razloga kojima smo, svatko u svojoj mjeri, pridonijeli oboje, mene kod ovakvih razgovora s klijenti(ca)ma, obuzme bijes i strašan osjećaj nemoći.

Pri savjetovanju sve je ostalo u verbalnim pokušajima da Ivanu uvjerim da je ostajanje s takvom osobom jednosmjerna karta za nesretan život, ludnicu ili najgorem slučaju pod nadgrobnu ploču, te da bezuvjetno, odmah i bez ikakvog daljnjeg razmišljanja treba pokrenuti brakorazvodnu parnicu i ni trena se ne osvrtati za sobom. Ali kod ovakvih situacija dođe mi da klijent(ice) uhvatim za ramena, protresem ih iz sve snage i serviram im sve što mislim o takvim uzaludnim pokušajima spašavanja i žaljenja zlostavljača, guranja glave u pijesak i kratkoročnog olakšanja kad se happy family vrati pod isti krov nakon tko zna kojeg po redu pokušaja bijega, a pater familias se iz petnih žila trudi popraviti sliku, brinuti o djeci i paziti na ženu. Do sljedećeg puta. Jer, sigurno već pogađate, Ivana se nedugo nakon našeg razgovora vratila suprugu i obustavila postupak. Sve dok se nije za nekoliko mjeseci ponovno pojavila u uredu s modricom na vratu.

Djeca imaju sretnu mamu

Onda više nisam pristajala na kompromis. Prije nego je i progovorila o svom problemu, rekla samo joj samo jedno: "Zastupat ću te samo ako ćeš razvod, ako nećeš, traži neki drugi ured za pričanje svojih tužnih priča jer ne želim pridonijeti sutra članku iz crne kronike u kojem ćete vas dvoje biti u glavnoj ulozi". Iako se malo začudila mom radikalnom stavu, Ivana je potpisala punomoć za razvod, a tužba je otišla na sud još istog dana. I dok sam je predavala, molila sam se da se opet ne predomisli.

Da sad ne idemo u detalje postupka, prije mjesec dana kad se pojavila na sudu radi davanja svog iskaza na zadnjem ročištu, gledala sam je s neskrivenim divljenjem i duboko u sebi njoj i njenoj dječici poželjela sreću. Nije više bilo ni traga onoj Ivani koju sam upoznala na početku priče, došla je nasmijana, u svijetloj haljini, s novom frizurom, upravo je završila tečaj za manikuru i sezonski se zaposlila.

Par dana kasnije u uredu me dočekala vrećica s domaćom marmeladom koju je Ivana sama napravila i zahvalnica s riječima: "Hvala ti što se opet smijemo, što mirno spavamo i što opet imamo život!" uz slike njene nasmijane djece koja sada imaju sretnu mamu, radostan život i svakodnevicu bez gledanja i učenja modela obitelji koji bi sutra možda i sami ponovili. Kao osobi koja je sudjelovala u tom najtežem dijelu njenog života, nije mi bilo veće nagrade od tog komada ukrašenog papira. Ivana je našla zadnji atom svoje snage da se izvuče, da zakorači iz poznatog i izvjesnog u novo i neizvjesno, iz materijalne sigurnosti u svakodnevnu borbu za bolje sutra, da ponovno bude osoba s pravom na sretan život, a ne nečiji objekt za liječenje kompleksa i ovisnosti - i to najviše zbog djece.