"Samu činjenicu da neću moći zanijeti prirodnim putem nisam jako drastično primila jer sam stalno osjećala da nešto nije u redu. Taj zaključak mi je zapravo bio vrlo važan jer je bio potvrda mojih razmišljanja i odskočna daska za što brži početak IVF postupka. Suprug se bojao više za mene, kako ću sve to podnijeti i kako će se to odraziti na našu vezu. Pošto sam znala da ga to brine posebno sam pazila da me ne obuzme u potpunosti sva ta želja, strahovi, tuga. Znala sam da mi glava treba ostati hladna. Dopušteni su povremeni slomovi, ali već drugi dan se smije i ide u prirodu!", kaže 34-godišnja Ivana Crnković, koja je sada u 28. tjednu trudnoće, a zatrudnjela je u četvrtom postupku izvantjelesne oplodnje.

Svoje iskustvo s neplodnosti prvi put je u javnosti podijelila prije dvije godine. Snimila je video u kojem je iskreno ispričala kako se osjeća mlada žena koja je s 30 godina saznala da neće moći zatrudnjeti prirodnim putem, a tada je pokazala i kroz što je prolazila kad je krenula u postupke medicinski potpomognute oplodnje.

"Kada krećete u postupak potpomognute oplodnje o kojem ne znate apsolutno ništa, onda istražujete i želite znati sve u detalje. 'Koliko injekcija moram primiti? Tko će mi ih davati? Što je punkcija i koliko boli? Hoće li uspjeti od prve?' Puno je takvih pitanja na koje nisam našla odgovore koji bi me zadovoljili. Odlučila sam iz prve ruke sve snimiti i objaviti bez obzira na krajnji rezultat. Otvoriti tu temu prema svima i pokazati da nije sramota imati problem. Bilo kakav problem!", objašnjava.

Tri godine pretraga i liječenja

Rodom iz Bjelovara, Ivana već dugo živi u Zagrebu, a svih godina pokušaja s potpomognutom oplodnom, bila je zaposlena u jednom fitness centru. "Imala sam sreću da su nadređeni imali puno razumijevanja jer je to značilo dosta izostajanja s radnog mjesta. Grižnja savjesti i određeni strah su mi prouzrokovali dodatni stres u cijelom tom procesu. Igrom slučaja zatrudnjela sam u četvrtom postupku, zadnjem preko HZZO-a i to samo dva mjeseca od zatvaranja centra u kojem sam radila", opisuje svoj put do toliko željene trudnoće koji je počeo kad je imala 30 godina.

Tada je s izvanbračnim suprugom Tomislavom Martekom odlučila krenuti u postupke potpomognute oplodnje.

Biokemijska trudnoća

"Brzo smo se odlučili za doktora i dobili termin za prvi susret. Predala sam osnovne papire od povijesti bolesti do potvrde o izvanbračnoj zajednici. Doktor je odlučio da inseminacija nema smisla zbog lošeg stanja preostalog jajovoda i da idemo s in vitro oplodnjom. Termin sam dobila za četiri mjeseca i to mi se činilo strašno daleko. U to vrijeme sam počela raditi sve potrebne nalaze i naposljetku snimati dokumentarac. Nakon prvog neuspjeha sljedeći postupak je bio za šest mjeseci. Činilo se dugo kao godina. U drugom postupku su vraćene dvije blastociste i opet ništa. Tu smo imali još dvije blastociste na kriopohrani i rezultat nakon njih je bila biokemijska trudnoća", priča i dodaje da se smatra da biokemijske trudnoće nastanu kad zametak odumre odmah nakon stvaranja, a prije implantacije, usađivanja u stijenku maternice.

"Velika većina žena koje imaju biokemijsku trudnoću će kasnije roditi živo terminsko dijete, tako da je u nekom smislu, koliko god bila razočaranje, biokemijska trudnoća ipak dobar znak za parove koji žele zanijeti", kaže i objašnjava da je treći IVF bio pozitivan.

Kiretaža nakon trećeg postupka

"Našoj sreći nije bilo kraja. U desetom tjednu plod se prestao razvijati i to je bio jedan od većih šokova za mene. Još uvijek me proganja taj dan kada su mi rekli da nema cirkulacije u plodu i da je malo srce stalo. Nakon kiretaže bila sam neutješna no opet sam sve to počela promatrati s pozitivne strane. Znači, moguće je! Mogu ostati trudna i trećeg ciklusa nakon ja sam već bila na svom četvrtom IVF postupku. Vjerovala sam u uspjeh no opet sam ušla u to s dodatnim oprezom. Odlučila sam da mi to bude zadnji postupak i da ću stoički prihvatiti negativan rezultat ako do njega dođe", priča Ivana koja je uspjela zatrudnjeti nakon četvrtog postupka IVF.

"Taj dan čekala sam nalaze krvi doma na mail i to mi je uvijek bilo grozno. Trenutak kad vidiš taj sudbonosni mail i ideš ga otvoriti imaš osjećaj kao da otvaraš presudu u kojoj piše život ili smrt. Tog puta u mojoj je presudi pisao 'život' i to velikim slovima. Bhcg je bila jako visoka - 1669. To je bila euforija cijeli dan!", opisuje kako se tada osjećala.

No prisjeća se i neuspjelih postupaka. "Važno je da žena ne krivi ni sebe ni partnera. Cijela obitelj pati zbog neuspjeha i to je borba koju moraš voditi više puta da bi je dobio. Neki opet nisu ni te sreće. Najvažnije je prihvatiti situaciju kakva god da je. Teško je, ali stisneš zube, staviš osmijeh na lice i ideš dalje!", kaže.

Trudnica koja sada ulazi u treće tromjesečje priznaje da prva četiri mjeseca trudnoće uopće nije uživala iako nije imala nikakve tipične trudničke tegobe poput mučnina, vrtoglavice, zatvora.

"Jednostavno me je bilo previše strah da će nešto poći po zlu i svaki uzv pregled za mene je bio noćna mora. Nakon što bi me doktor uvjerio da je sve u redu ta pozitiva bi me držala sve dok ne bi došla doma. Ubrzo bi se vratili strahovi i poriv za maničnim pretraživanjem web sadržaja", priznaje.

Ivana nije imala neke posebne komplikacije i sva ultrazvučna mjerenja bila su uredna, tako da tada nije ni pomišljala da bi nalaz kombiniranog probira mogao ispasti loš.

'Odluka za amniocentezu bila je teška'

"Rizik za Down je bio 1:155. Sestra koja me je zvala da mi saopći tu vijest bila je dosta uznemirena i ja sam dobila dojam da je to to. Naše dijete za koje smo se borili godinama je bolesno. Bila sam sigurna da sam ja kriva jer ako je ispočetka bila suđeno da ne mogu imati dijete zašto sam i dalje inzistirala na tome. Išla dalje nakon svakog neuspjeha. Suprug i ja smo proživljavali najteže dane", priča Ivana koja je bila i na amniocentezi.

"Odluka za amniocentezu je također bila teška odluka s obzirom na rizik koju ona donosi i pitanje što češ ti učiniti nakon saznanja o bolesti. Nastaviti ili prekinuti trudnoću tako kasno kada već osjetiš pokrete bebe. To su zaista teške odluke. Svela sam strah od tog postupka na minimum i otišla s puno vjere u doktora, sebe i zdravlja svoje bebe na amniocentezu. Prvi nalazi za kromosom 13, 18 i 21 su bili gotovi već za tjedan dana i sve je bilo u redu.Tih prvih tjedan dana mi je prošlo u nekoj magli i uopće ih se ne sjećam. Zadnji nalaz sa svim kromosomima je došao za tri tjedna i dokaz da nosim zdravog dečka", kaže i priznaje da nije sve ovo prošla ne bi ni znala toliko cijeniti svoj život i stvaranje novog života.

"Određeni strah mi je konstanta, ali opet ovih zadnja dva mjeseca stvarno uživam u trudnoći i svom trbuhu koji raste", kaže buduća mama koja još ne razmišlja o porodu, iako zna da bi trebala.

"Previše sam istraživala IVF tako da sam zanemarila činjenicu kako ću postupati s malom bebom. Sada ubrzano istražujem kupanje bebe, dojenje, grčeve, spavanje. Vodit ćemo se logikom i nadati najboljem. Vjerojatno ću biti popustljiva prema svom sinu, ali zamolit ću supruga da ga baš ne razmazimo skroz", kaže buduća mama.

Prenosimo video koji je Ivana objavila na YouTubeu u svibnju 2013. godine: