Prošla su još jedna značajna slavlja u životu mojih mališana: rođendani i torte, Sv. Nikola i čizmica, Božić i Djed Mraz, Nova godina i prskalica, maškare i šareni kostimi... Pokušavam razvrstati sve te dragocjene uspomene u svome umu i uvesti red u vječito razbacane sitnice po stanu. Bor nazad u kutiju na balkon, kuglice i mašne kojima smo ga zajedno kitili u kutije. Šibe u ormar za iduću godinu. Maleni kostimi u vrećicu pa spremiti. Da, ali gdje spremiti i za što? Pa više neće stati ni u štrumpfa ni u dinosaura, oba sinčića će ih prerasti. I opet, kao i sa odjećom koju su prerasli, događa se nevjerojatni fenomen u mome biću. Srce mi zatreperi, grlo mi se stisne i suza poteče. Moja djeca tako brzo rastu i više nikada neće biti ovako mali. Znam, to je strašno iracionalno za jednu profesoricu, ali mislim da svaka majka zna o čemu pričam.

Mi smo sukreatorice. Sretne smo jedino i onda kada pomažemo Prirodi da se očituje u našim djelima. To može biti riječ, pero, slikarsko platno, pjesma, glazba, stih, pokret, ples...Ah divni ples, kako samo godi tijelu i duši, neiscrpan izvor topline i nade na kojem imam milost se napajati. Opija me i daje snagu da besmisleno prozovem sintezom, da očaj preokrenem u vic i da svome životu odredim put. Umjetnost je također i odgoj djeteta. Kao i u svakoj pravoj umjetnosti i u toj se upornim vježbanjem dolazi do zadovoljavajućih rezultata. Ponekad i impresivnih. Zaista ima super blagih i mirnih mama. A ponekad se naš plan malo modificira. Ne ispadnemo baš prezadovoljne svime što učinimo. Ja se tu znam pronaći kao strastveni umjetnik i samokritičar i, ne želim jadikovati, ali realno padam na svome ispitu roditeljstva, pa gotovo svaki drugi dan. No, ne prestajem se truditi. Želim biti bolja majka, želim naučiti u tom odnosu sve što mi moje iskonsko tajno vjekovno znanje Žene diktira a pomažu i stručni članci i iskustva iskrenih prijatelja.    

Želim sa sinovima dijeliti svaki udah, tugu ili veselje

Prihvaćam da njihova tijela rastu, te malene ručice, nosići i guze. I to da njihov svijet raste, upijajući sve više informacija o ovom veličanstvenom, ali zastrašujućem svijetu. Moram prihvatiti i da ću ja rasti zajedno s njima. Da ću biti bolji čovjek zbog i radi njih. Bez lažne apologetike, stvarno želim smiriti svoje napete živce i manje vikati na svoju nedužnu djecu. Više ih slušati, stvarno čuti. 

U tom nevjerojatnom rastu života samog, želim sa svojim sinovima dijeliti svaki udah, tugu ili veselje. Proslavili smo slavlja, čekaju nas neka druga, ali ne prestajemo slaviti jedni druge svakog dana u igri, natezanju oko jela, skakanju po krevetu (ponekad i padu s istog), šetnjama, pusama, pokudama, ljutnjama, pričama, medekima i dekicama, snu...Kada ih pogledam i pokušavam zamrznuti i zauvijek zapamtiti ta prelijepa usnula lišca, taj miris njihove kože i kose, sve to nosim dalje u Novi dan. Najsretnija na svijetu. Pa nismo onda tako strašne mame, ako su nam i djeca sretna, zar ne?